Čovićev megafon Karamatić: Čovjek za koga Hrvati nisu glasali, ali koji na njihov račun jako dobro živi

Delegat Doma naroda državnog Parlamenta Mario Karamatić nije bio izbor građana hrvatske nacionalnosti u našoj zemlji na prošlim izborima, što se vidi po njegovom izbornom rezultatu, ali zato je izbor za glasnogovornika nazadnih politika koje žele revitalizaciju takozvane Herceg – Bosne.

 

Najsvježiji primjer je intervju, kojeg je dao za banjalučke Nezavisne novine, gdje je kazao da će proces revitalizacije HRHB biti pokrenut čak i pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Karamatić čak prijeti da će taj postupak pokrenuti Hrvatska, te da među članovima Sabora ima, kako je rekao, “zadovoljavajući broj kolega koji podržavaju ovaj prijedlog”.

Jedino što daje težinu Karamatićevim riječima je to da on zapravo više djeluje kao neformalni portparol HDZ-a BiH, tačnije Dragana Čovića, nego kao lider jedne parlamentarne stranke – HSS-a. Prema njegovim dosadašnjim nastupima uočljivo je da je zadužen za puštanje “probnih balona” o idejama koje su zapravo HDZ-ove nakane.

Uostalom, ništa drugo mu i ne preostaje, jer je Karamatić egzaktan primjer da Hrvate u državnim institucijama predstavljaju i osobe koje nisu njihovi legitimni zastupnici. Kada god Dragan Čović, govoreći o potrebi izmjena Izbornog zakona, govori o nelegitimnim predstavnicima Hrvata, trebao bi kao primjer pokazati Karamatićevu fotografiju.

U Izbornoj jedinici 10, koju čine općine Posušje, Grude, Široki Brijeg i Ljubuški, Karamatić je osvojio samo 7,5 posto glasova od broja kojeg je osvojila koalicija HNS, čiji je kandidat bio. Jedini lošiji rezultat u HNS-u od njega je osovojila Katarina Kraljević Primorac. Ako bi se broj njegovih poredio sa ukupnim brojem glasova u ovoj izbornoj jedinici, osvojeni procenat bi bio znatno manji. Međutim, zahvaljujući kompenzacijskim listama i principima delegiranja, Karamatić je uspio ugrabiti stolicu u državnom Domu naroda. Što će reći da je njemu Izborni zakon sasvim dobar.

Zapravo, Karamatić kao političar, osim po uzaludnim pokušajima da bude duhovit, mogao bi ostati upamćen po tome kako je pokušao prevariti državu, tačnije Federaciju BiH za vojnu penziju.

On je krajem 2007. godine, na osnovu vlastitog zahtjeva, ostvario pravo na povoljniju penziju kao pripadnik Vojske FBiH, iako nije imao pravo na nju. Naime, pet godina prije toga Karamatić je napustio Vojsku FBiH uzevši otpremninu u iznosu od 10.000 KM. Svi oni koji su dobili otpremninu veću od 6.000 KM po automatizmu su gubili pravo na penzionisanje pod povoljnijim uvjetima.

Osim toga, pravo na povoljniju penziju ostvario je zahvaljujući krivotvorenim dokumentima. Prema tim papirima, Mario Karamatić je od kraja 1994. do decembra naredne godine bio zamjenik komandanta Operativne grupe HVO-a Kupres.

U nalazu revizorskog tima je konstatirano da je u tom razdoblju Karamatić komandovao samo jednim vodom u Prvoj gardijskoj brigadi “Ante Bruno Bušić”, a da mu je lažno uvjerenje izdato isključivo na temelju izjava svjedoka, a uz pomoć prijatelja Josipa Duspare, njegovog ratnog saborca.

On je, u međuvremenu, skinut s liste vojnih penzionera, njegova je prevara zataškana, ali za razliku od mnogih Hrvata za čija se prava tobože on i Čović bore, novca ne manjka.

(Faktor)

Maj 22, 2017

Posted In: Novosti

Grad Goražde: Heroj u ratu, heroj u miru

Goražde – bosanski ponos sa Drine, odnedavno i sa službenim statusom grada, svakako je primjer uspjeha posljednjih godina. Grad koji je nakon okončanja agresije i skoro četverogodišnje opsade izgledao iznureno u svakom pogledu, danas nudi sliku optimizma.

Goražde je jedna od općina u Bosni i Hercegovini sa najrazvijenijom industrijom, a finansijski podaci pokazuju da su vodeće kompanije prošle godine nastavile s uspješnim poslovanjem.

Istraživanje poslovnog portala BiznisInfo, a na osnovu podataka Bisnode BH, pokazuje da uspješnu goraždansku privredu predvode kompanije Bekto-Precisa, po ukupim prihodima, i Unis-Ginex po dobiti i broju zaposlenih.

Zbog ovih kompanija Goražde je postalo grad u kojem ljudi iz cijelog regiona istočne Bosne dolaze raditi, te o kojem pišu čak i svjetski mediji.

Bekto-Precisa, koja je posljednjih godina izrasla u svjetskog giganta, prošle godine je ostvarila prihode od 41 milion KM, po čemu je lider goraždanske industrije.

S druge strane, kompanija Unis-Ginex druga je po ukupnim prihodima, ali je prva po dobiti od 9,8 miliona maraka i po broju radnika – 649.

Među vodećim firmama su još i Pobjeda Tehnology, Pobjeda Rudet i tri kompanija koje pripadaju grupaciji Prevent.

Osim kompanija Oniprom, koja se bavi trgovinom, i Okac koja se bavi izgradnjom objekata, transportom i trgovinom, sve druge firme u prvih 10 bave se industrijskom proizvodnjom, a dominira namjenska industrija.

Ukupni prihodi goraždanskih kompanija u 2016. godini:

  1. Bekto-Precisa 41 milion KM
  2. Unis-Ginex 39,2
  3. Pobjeda Tehnology 18,2
  4. Prevent Goražde 15,1
  5. Emka Bosnia 14,5
  6. Pobjeda Rudet 13
  7. Oniprom 10,7
  8. Prevent Components 9,2
  9. Okac 7,9
  10. Prevent Safety 5,8

Ovaj grad na Drini primjer je mnogo toga pozitivnog što baštini Bosna i naš narod.

Goražde: Heroj u ratu, ali heroj i danas, kada opstanak umnogome zavisi od jačine ekonomije.

 

(MiruhBosne)

Maj 21, 2017

Posted In: Novosti

Prof. dr. David Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, cilj je vrijedan truda

Profesore Scheffer, bili ste jedan od osnivača ICTY-a i davali ste podršku za formiranje i drugih međunarodnih sudova. Smatrali ste da je provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i da kao takvo, kako ste jednom rekli, “ostaje zajednička obaveza svih nas”. Ako imamo u vidu sve što se zadnjih godina dešava u svijetu, mislite li još uvijek da su pravo i pravda bitan preduvjet za politiku mira i sigurnosti koja, čini se, zadnjih godina ozbiljno ugrožava međunarodno pravo, odnosno pravo i pravdu? I smatrate li da se daje prednost obavezi pravnog mišljenja u odnosu na ljudska prava?

Scheffer: Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima. Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava. Dok je vladavina zakona na polju zaštite ljudskih prava pod udarom represivnih vlada i dalje se čuju snažni glasovi u mnogim strukturama, među njima i u Ujedinjenim nacijama, koje se bore protiv ove plime skepticizma i poricanja. Danas postoji veliki interes da se proširi sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda i uspostave novi hibridni tribunali za situacije, poput one u Siriji, kojima je MKS spriječen da se bavi.

U ime predsjednika SAD-a, Billa Clintona, potpisali ste osnivanje ICC-a, a bili ste i vođa američkog tima za pregovore u kojem je bio i Theodor Meron. Mislite li da je taj potpis odredio Vašu dalju karijeru, s obzirom da ste po dolasku Bushove administracije sklonjeni iz američkog prijedloga da budete sudija ICTY-a, i umjesto Vas je 2001. godine imenovan Theodor Meron?

Scheffer: Ja te događaje iz prošlosti posmatram kao “vodu što protiče ispod mosta”. Bio sam počašćen što me je predsjednik Clinton nominirao za sudiju MKSJ-a i ja sam morao prihvatiti jednu drugačiju realnost u pogledu vlastite budućnosti, kada je Bijela kuća u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, povukla moju nominaciju. Kako mi je tada rekao jedan kolega: “Izbori su važni.”

“Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava”

Gospođa Madeleine Albright, u to vrijeme ste bili savjetnik u njenom timu, koja je podržala osnivanje ICTY-a, kasnije je na saslušanju na ICTY rekla da niko nije vjerovao da će ICTY ikada profunkcionirati. Zbog čega ste Vi smatrali da treba da pomognete osnivanje i rad ICTY-a?

Scheffer: Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija. Moj zadatak u prvim godinama, kada sam bio viši savjetnik ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, dr. Madeleine Albright, kao i tokom mojih godina dok sam bio na položaju ambasadora Sjedinjenih Država at large za pitanja ratnih zločina, bio je da osiguram kontinuiranu podršku svoje zemlje za Haški tribunal i da ubijedim druge vlade da mu pomognu. Ovaj zadatak je uključio strategije hapšenja optuženih bjegunaca i njihovo dovođenje pred lice pravde u Hagu.

Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom o osnivanju ICTY-a naložilo je i državama bivše SFRJ obaveznu suradnju s ICTY koja, najčešće, ničim nije uslovljavana. Koliko je suradnja tih zemalja bila važna za rad ICTY-a?

Scheffer: Mnogo je godina trebalo da se postignu različiti stepeni suradnje Srbije i Hrvatske tokom trajanja Haškog tribunala, unatoč njihovoj obavezi da surađuju. Ta kašnjenja u suradnji država sa Haškim tribunalom utjecala su ne samo na to da se postigne da Haški tribunal donese pravdu u vezi sa njegovim optuženicima-bjeguncima, već i da pravdu donese Međunarodni sud pravde. To je značilo duge vremenske periode koji su protekli prije no što su bjegunci od pravde koje je Haški tribunal već bio optužio, bivali uhapšeni u Srbiji, a pogotovo da im se sudi na Haškom tribunalu. Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru desetogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde.

“Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija”

Oštro ste kritizirali presude Gotovini, Perišicu, i Stanišiću i Simatoviću, navodeći da ICTY ne može ostaviti u naslijeđe to da se najviši nivoi odgovornosti amnestiraju uvođenjem novih standarda na ICTY.

Scheffer: Ne pretendiram da bilo što od onoga što sam rekao u prošlosti ima utjecaja na Haški tribunal. Ali sam bio ohrabren da, nakon tih konkretnih presuda Haškog tribunala, obrazloženja data u nekim od njih nisu preživjela daljnju sudsku provjeru u nekim drugim slučajevima. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku. Srećom, rezultat je da se predmet Stanišić i Simatović ponovo vodi u Haškom tribunalu, ali, nažalost, presuda o oslobađanju Perišića i dalje se temelji na onome što ja smatram pogrešnim pravnim rezoniranjem, koje su kasnije presude u drugim slučajevima odbacile.

Zbog čega ste prihvatili da radite na reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije? Ovo pitam u kontekstu prakse ICJ-a koja je i prije podnošenja revizije, a na šta su upozoravali neki pravni stručnjaci, bila osuđena na propast, jer sudije ICJ-a nikad nisu poništile svoju odluku.

Scheffer: Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine. Bilo bi neodgovorno ignorirati taj razvoj događaja i dopustiti da presuda Međunarodnog suda pravde u ovom predmetu iz 2007. godine ostane neosporena.

“Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru 10-godišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde”

Da li je po Vama problem presude ICJ-a iz 2007. godine, kojom nije utvrđeno da je Srbija odgovorna za genocid počinjen u BiH, u dokazima ili pravnim standardima koji su tada primjenjeni u ICJ?

Scheffer: Naš stav je da je Međunarodni sud pravde utvrdio actus reus (u međunarodnim tribunalima se upotrebljava kao kategoriziranje elemeneta zločina genocida; actus reus se može razlučiti na djelo, posljedicu i okolnosti, prim.aut.) genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, ali da neuspjeh Međunarodnog suda pravde da utvrdi mens rea (genocidna namjera, prim.aut.) specifične namjere izvršenja tog genocida zahtijeva ispravku u svjetlu 10-godišnjeg suđenja pred Haškim tribunalom, koje je uslijedilo nakon odluke donesene 2007. godine. Mi vjerujemo da su dokazi o specifičnoj namjeri da se počini genocid izneseni u sudnicama Haškog tribunala i da Međunarodni sud pravde treba razmotriti te dokaze kako bi došao do realističnije slike, i obrazloženije procjene onoga što se stvarno desilo 1992. godine. Ukoliko Međunarodni sud pravde zaključi da se u određenim općinama Bosne i Hercegovine genocid 1992. godine doista desio, onda treba utvrditi i da li je Srbija snosila bilo kakvu odgovornost za taj genocid počinjen 1992. godine. Međunaodni sud pravde je već bio “postavio stol” za tu analizu u svojoj presudi iz 2007. godine, a mi smo iznijeli posljednji “tanjir” dokaza kako bi tom Sudu omogućili da dođe do bolje presude o pitanju genocida, odluke zasnovane na boljem poznavanju činjenica.

Nakon odbijanja zahtjeva za reviziju rekli ste da je “procedura pobijedila pravdu”. Šta ste time konkretno mislili? Koji su bili argumenti Registrara ICJ-a za odbijanje zahtjeva, a šta je bila argumentacija bh. tima? Je li Vam bilo poznato da je ICJ već ranije osporio legitimitet bh. agenta?

Scheffer: Izjava predsjednika Međunarodnog suda pravde odražava poziciju Međunarodnog suda pravde. Ja vas upućujem na moj tekst “Just Security” (“Samo sigurnost“) na https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia/, gdje ćete naći argumente bosanskog tima. Mi smo bili upoznati sa pozicijom Registrara, ali to ne znači da je ona odgovorila na cjelokupnost pitanja za koju vjerujemo da ga trebaju razmotriti sudije Međunarodnog suda pravde, a ne samo Registrar po dostavljanju zahtjeva za reviziju. Ja ne mogu govoriti o tim pitanjima u ime Registrara; morat ćete njih pitati.

“Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku”

(Iz teksta “Just Security”: “…Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Haagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podnesaka zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta…

…Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo Registrara, Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a, Ronnyja Abrahama, površni su istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije…

…Iskreno smo vjerovali da Registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine “demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…” To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude. Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke “nadležnih institucija” za podnošenje revizije…

… Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka…

…izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka “nadležnih institucija”, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasan zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine…

…Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju.)

Kako objašnjavate stav Registrara u drugom, posljednjem pismu, u kome se konstatira da nema odluke BiH o pokretanju revizije? Je li to utemeljeno na Statutu ICJ-a?

Scheffer: Ponovo, ne mogu govoriti za Registrar. Mi ne vjerujemo da je Registrar pružio odgovarajuće objašnjenje svoje pozicije.

Na koje opcije ste mislili kad ste nagovijestili da postoji mogućnost nastavka procesa pred ICJ?

Scheffer: Nisam u poziciji da javno raspravljam o tim opcijama.

“Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine”

Ukoliko bi se u sudskoj proceduri u BiH utvrdilo da su srpski i hrvatski član Predsjedništva BiH u svojim pismima na odgovor Registrara dezavuisali i doveli u zabludu ICJ, odnosno da su lažno prikazali status i sakrili informacije o legitimitetu bh. agenta da li bi to za ICJ možda bio dovoljan razlog za revizioniranje podnesene revizije?

Scheffer: Nadati se da će svaki takav nalaz sudova u Bosni i Hercegovini dovesti do razmatranja u Međunarodnom sudu pravde.

Možete li reći nešto više o novim činjenicama, što je u bh. javnosti izazvalo velike polemike uz tvrdnje da je bilo nemoguće za samo “deset dana prije isteka roka pronaći nove dokaze”. Jeste li imali nove činjenice i koje, ili je to bio politički gest, kako su neki kritičari tvrdili?

Scheffer: Zahtjev za reviziju pruža argumente u pogledu ukupnosti dokaza, što ja kratko obrazlažem i u članku Just Security. Osim ukupnosti dokaza na kojima smo mi temeljili zahtjev za reviziju, mi nismo postupali na temelju  bilo koje pretpostavke ili neke osobite nade da će prije roka biti otkriveni dodatni novi dokazi odlučujućeg karaktera. Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.

“Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine”

Kritičari traže da se objavi sadržaj revizije. Mislite li da to treba uraditi?

Scheffer: Odluka o objavljivanju zahtjeva će se donijeti u Sarajevu.

Najveći dio žrtava s ogorčenjem je reagirao na pismo Registrara o odbijanju revizije, i pružili su podršku i pravnom timu i Vama i Izetbegoviću. Koliko Vama znači ta podrška?

Scheffer: Njihovu podršku veoma cijenim. Ovo je ozbiljan posao koji zaslužuje naša kontinuirana nastojanja.

Imate poseban odnos sa žrtvama širom svijeta. Šta oni najviše očekuju?

Scheffer: Kad se sretnem sa žrtvama u Africi, Aziji, Evropi, ili drugdje, oni mi uvijek govore o svojoj želji da se postigne pravda za užasne zločine koje su podnijeli. Nedavno sam saznao za izbjeglice koje dolaze iz Južnog Sudana i govore humanitarnim radnicima da treba stati na kraj nekažnjavanju zločina koji su nad njima počinjeni. Oni traže pravdu. U Kambodži, 40 godina nakon Pol Potovog režima, preživjeli i dalje traže pravdu i žale se da se nije postiglo dovoljno pravde.

Za rad na reviziji rekli ste da je “ovo nešto za što se vrijedi boriti”. Šta ste time mislili?

Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, očito je cilj vrijedan truda, te time i vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda.

Izvor

Mart 24, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora, Novosti, RBiH

Bošnjaci u Turskoj: Ne zaboravljaju odakle vode porijeklo

U gradiću Biga i okolnim selima u turskoj provinciji Canakkale živi nekoliko stotina Bošnjaka koji uglavnom vode porijeklo iz Krajine.

U ovaj gradić udaljen 90 kilometara sjeveroistočno od Canakkalea, Bošnjaci su doselili prije više od 120 godina. Elkasović, Bešić, Bašić, Ramić, Zulić samo su neka od prezimena čiji potomci danas žive u ovom dijelu.

Kada su Austrija i Mađarska ušle u Krajinu, naši djedovi su krenuli prema Turskoj, u Canakkale. Prvo selo u kojem su živjeli zvalo se Bosna, a danas nosi ime Kalafat. U selima ima 50 porodica čiji preci vode porijeklo iz Krajine, uglavnom iz Bihaća, Bužima, Cazina, Velike Kladuše…“, kaže Ergun Erkap čiji su preci nosili prezime Elkasović iz bužimskog sela Lubarda.

Osim iz krajiških sela, Ergun kaže da ima i jedna porodica koja vodi porijeklo iz Kiseljaka. Iako već desetljećima žive van svoje matične zemlje, ne zaboravljaju odakle vode porijeklo.

Skoro svake godine posjećuju svoje rođake, ali idu i u Srebrenicu u Memorijalni centar Potočari.

I ove godine ćemo doći. Čuvamo našu tradiciju, iako naša djeca manje znaju od nas. Uglavnom pričamo na turskom, ali govorimo i na bosanskom jeziku. Iako u školi uče engleski, želimo da uče i bosanski jezik, da znaju tražiti hrane, vode kad odu tamo“, kaže Erkap.

Kako kaže, zbog činjenice da su mu svi u selu rođaci, oženio je Bugarkinju.

„Naučila je razvijati pitu, pravi dobru puru… To mi je najdraže“, kaže kroz smijeh.

„I njen djed je došao prije 130 godine ovdje. Imam 23-godišnju kćerku i 15-godišnjeg sina“, dodaje.
Kako navodi, za vrijeme Bitke u Canakkaleu u Prvom svjetskom ratu, četiri brata iz Krajine su otišla u rat. Samo se njegov dedo vratio.

„Svi su tu poginuli“, kazao je.

Orhan Tvali, guverner pokrajine Canakkale, kaže da je Bosna i Hercegovina bratska zemlja.

“Naša braća i sestre žive tamo. Ljudi iz Canakkalea i Bosne i Hercegovine se međusobno posjećuju jer imaju prijatelje i rođake tamo. Imamo šehidsko mezarje u koje su ukopani vojnici iz Bosne i Hercegovine i ljudi dolaze da obiđu to mjesto”, kazao je Orhan Tvali, guverner pokrajine Canakkale.

Ayhan Gider, zastupnik AK partije u Parlamentu Turske, kaže da im Mostar i Sarajevo znače isto kao Instanbul i Ankara.

One granice koje ljudi crtaju nisu granice naših srca. Zato kad odem na Kosovo ili u Bosnu, ne osjećam se kao da sam u stranoj zemlji“, kazao je Gider.

U Parlamentu Turske postoje prijateljske grupe, među kojima je i ona grupa prijatelja Bosne i Hercegovine.

“Ta grupa grupa za Bosnu i Hercegovinu je grupa gdje svi parlamentarci žele biti. Sada je ulov da nauče jezik ako žele biti u toj grupi. Mi ne vidimo Bosnu i Hercegovinu kao stranu zemlju. Mi smo braća koja ne poznaju granice“, poručio je on.

Mart 19, 2017

Posted In: Dijaspora

Isa-beg Ishaković, vojskovođa, osnivač Sarajeva, Skoplja, Novog Pazara

Značaj djelovanja Isa-bega Ishakovića za historiju Bosne i Hercegovine i Sarajeva nemjerljiv je s obzirom na to da je ovaj sposobni vojskovođa i političar uspio ostati zapamćen kao osnivač gradova i veliki vakif. Isa-beg je osnovao Sarajevo kao zasebnu urbanu i graditeljsku cjelinu početkom marta 1462. godine, a u 2017. navršava se punih 555 godina postojanja tog grada.

Ishaković je prije Sarajeva osnovao cijeli niz drugih gradova na Balkanu, a najvažnija mjesta koja i danas u sklopu svojih urbanih cjelina imaju objekte koji su njegov vakuf jesu Skoplje i Novi Pazar.

Zanimljivo je, kaže u razgovoru za Al Jazeeru historičarka iz Sarajeva Ramiza Smajić, da je Isa-beg Ishaković prvi objekat na području Sarajeva podigao nekoliko godina prije nego što je napisana vakufnama, koja se smatra dokumentom osnivanja grada. Isa-beg je 1457. godine, po naređenju sultana Mehmeda Fatiha II, podigao džamiju danas poznatu kao Careva, a nedaleko od džamije izgradio je dvor – Saraj – po kojem grad i dobija ime.

Udareni temelji Sarajeva

Vakufom Isa-beg Ishakovića podignuti su prvi graditeljski objekti orijentalno-islamske gradske kulture na području Bosne i Hercegovine, a sama vakufnama, kako pojašnjava Smajić, najstariji je osmanlijski dokument takve vrste u Bosni i Hercegovini. Uspostavljanje vakufa proizvod je planirane državne politike koja je carske velikodostojnike obavezivala da ostavljaju legate u mnogim gradovima, pa je, djelujući po tom principu, i Ishaković prije sarajevskog utemeljio i vakufe u Skoplju i Novom Pazaru.

Sama vakufnama dokument je u kojem su pobrojani objekti koji će biti podignuti, kao i način na koji će oni biti održavani. U vakufnami se ne spominje ranije podignuta džamija, a rad njenih vjerskih službenika finansirao se direktno iz carske blagajne. Vakufnama eksplicitno spominje tekiju i most.

“Vakufnama Isa-bega Ishakovića napisana je na arapskom jeziku s uobičajenim uvodom, u kojem se objašnjava zašto vakif izdvaja dio svoje imovine za podizanje i održavanje svog vakufa. U ovoj vakufnami Isa-beg Ishaković uvakufljuje tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac (današnja Bentbaša), hamam (banju), tekuću vodu za potrebe hamama, han, dućane i više zemljišnih površina na području današnjeg Sarajeva i okoline”, pojašnjava Smajić.

Vakuf u Novom Pazaru i Skoplju

Osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković veliki je vakif i Novog Pazara. Praktično mu je udario temelje podizanjem vojnog logora s obzirom na to da je taj prostor bio na udarnoj liniji osmanlijskih osvajanja. Uslijedila je izgradnja hamama (još uvijek aktivan kao “banja”) i džamije (porušena nakon Prvog svjetskog rata).

Iako je Ishaković i u Skoplju uvakufio veliku džamiju na ime svog oca Ishaka, najviše se spominje kao osnivač Sarajeva. I on i njegovi sinovi ostat će zapamćeni po vrlo prijateljskim odnosima sa Dubrovnikom, i to ne samo preko trgovaca nego i preko ljekara koji su dolazili iz Dubrovnika da liječe u Bosni. Često su razmjenjivani i pokloni povodom praznika ili porodičnih slavlja.

 

Tekija i mnogi drugi objekti

Tekija koju je uvakufio Isa-beg Ishaković upotrebljavala se ne samo za vjerske svrhe nego i kao svratište, prenoćište i kuća za siromašne, a njena multifunkcionalnost činila ju je svojevrsnim društvenim centrom tek formirane gradske sredine. Osim tekije, u vakufnami se spominje i most za koji je Isa-beg naložio da se podigne na Miljacki i koji je spajao, s jedne strane, Carevu džamiju, a sa druge mjesto na kojem se danas nalazi Kolobara-han.

Prvobitno Sarajevo nalazilo se na području današnje Bentbaše, a s razvojem gradskog života ono će se širiti nizvodno niz Miljacku. Na svojim historijskim počecima Sarajevo je cijeli dio grada koji je dao izgraditi Isa-beg Ishaković pamtilo po toponimu koji je dobio ime po osnivaču grada, a tek je u kasnijem periodu promijenio naziv.

“Na osnovu istraživanja iz prvorazrednih izvora danas znamo da je Isa-beg našao najprikladnijim da se na mjestu srednjovjekovnog naselja Brodac (današnji prostor od Bentbaše do Baščaršije) utemelji novi grad. Isa-beg je to zemljište oduzeo zatečenim vlasnicima, a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Tu na Bentbaši dao je izgraditi tekiju (záviju) i musafirhanu (gostionicu), koja se smatra najstarijom u Bosni. Cijeli taj dio naselja nazivan je Isa-begovom mahalom narednih pola stoljeća da bi vakufima Muslihudina Čekrekčije polahko prešao u upotrebu naziv Čekrekčijina mahala”, objašnjava Smajić.

Mnogi objekti vakufa uništeni kroz historiju

Ishaković je za potrebe održavanja objekata džamije, tekije i mosta uvakufio veliki broj objekata i zemljišnih parcela. Direktor vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Senaid Zajimović pojašnjava da je kao vakif Isa-beg podigao devet mlinova na Miljacki i ostavio veliki broj zemljišnih parcela namijenjenih isključivo za izdržavanje vakufa.

Iako je izgrađena sredstvima iz carske riznice, Careva džamije danas je dio Isa-begovog vakufa i predstavlja najljepši spomenik njegovog vremena i dobročinstva. Mnogi objekti tog vakufa s vremenom su uništeni, ali Careva džamija i hamam koji se nalazi tik uz nju i danas su dio sarajevske gradske jezgre.

“Danas od Isa-begovih vakufa imamo živu Carevu džamiju, koja je nekoliko puta rušena i pretvarana čak i u magacine, ali je uvijek nakon rušenja bila i popravljana. Posljednji popravak Careve džamije desio se 2015. godine, kada je obnovljen i hamam. Taj hamam je do 2015. bio ruglo Sarajeva, a imao je sudbinu kao i mnogi drugi slični objekti i vakufi u Bosni i Hercegovini. Bio je uništavan, uzurpiran, otuđivan, nacionaliziran, a 2004. proglašen je nacionalnim spomenikom, a godinu kasnije vraćen je Vakufskoj direkciji”, kaže Zaimović.

Dvorac (Saraj) koji je podigao Ishaković, po kojem je, uostalom, grad i dobio ime, uništen je još u vrijeme Osmanlijskog carstva, a na njegovom mjestu podignuti su vojni logor i kasarna. Historijski izvori nedvosmisleno lociraju Saraj na mjesto gdje se danas nalazi sjedište Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, a Zajimović kaže da taj odabir nije nimalo slučajan zato što su na mjestu osmanlijske kasarne i austro-ugarske vlasti po dolasku u Bosnu podigle zgradu namijenjenu za smještaj vojske i vojne komande.

Austro-Ugarska radi intervencije

Austro-ugarske vlasti napravile su intervenciju na još jednom objektu Isa-begovog vakufa, vjerovatno s namjerom da poboljšaju i ojačaju putnu infrastrukturu grada, ali su tom intervencijom narušili i izmijenili prvobitni izgled objekta. Most koji je Isa-beg podigao, a koji se nalazio na Miljacki i spajao Carevu džamiju i Kolobara-han, ne nalazi se, između ostalog, na originalnoj lokaciji.

“Most je preživio, ali je austro-ugarska vlast donijela odluku da ga pomakne uzvodno 10 do 20 metara i on je na ovom današnjem mjestu. Ostalo je ime, pa se on danas zove Careva ćuprija. Prvobitni most je uništen jer je Austro-Ugarska kameni most zamijenila betonskim”, objašnjava Zajimović.

Mlinovi na Miljacki potpuno su uništeni, a većina zemljišnih posjeda, koji su bili dio Isa-begovog vakufa, u vrijeme dviju Jugoslavija otuđeni su, a zatim nacionalizirani ili predani privatnim licima na upotrebu, kaže Zajimović potcrtavajući da je “Kolobara-han fizički prisutan, ali je bio uništen i vakufska direkcija planira da obnovi taj objekat”.

Porodično porijeklo

Isa-beg Ishaković drugi je sandžak-beg Bosanskog sandžaka, a vojno-administrativnom oblašću upravljao je od 1464. do 1470. godine. Bio je posljednji krajišnik Bosanskog krajišta, kaže Ramiza Smajić, a o njegovom porijeklu postoje dvije verzije koje kažu “da je riječ o bratu Stjepana Vukčića Kosače, Hranušiću, koga je ovaj predao sultanu Mehmedu Fatihu II kao izraz lojalnosti, a on primio islam i izgradio karijeru kao pripadnik vojničke klase ili da je riječ o pripadniku istočnobosanske velikaške porodice Pavlović koga su zarobile akindžije, a on se onda pokazao kao izuzetno sposoban i naslijedio vođu akindžija”.

Isa-beg Ishaković zbog svog graditeljskog i prosvjetiteljskog djelovanja spada u red najznačajnijih ličnosti historije Bosne i Hercegovine. Iako je prije dolaska u Bosnu osnovao još nekoliko balkanskih gradova, od kojih su najveći Skoplje i Novi Pazar, historiografija ga pamti kao čovjeka koji je izabrao lokaciju, a zatim graditeljskim nalozima udario prve obrise Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera

Mart 18, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

Ljepotica Sana jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini

Rijeka Sana je bistra i hladna planinska rijeka. Dobila je ime od starih Latina zbog svoje čistoće i ljekovitosti: “sanus” što znači zdravlje.

Sana je rijeka u Bosanskoj Krajini i najveća desna pritoka Une. Uz Unu i Neretvu smatra se jednom od najljepših i najčistijih rijeka u Bosni i Hercegovini. Duga je 146 km, s površinom porječja od 3370 km².

Sana nastaje od tri jaka krška vrela i kraka znanog pod imenom Korana, nedaleko od sela Donja Pecka – Jasenovi Potoci kod Šipova. Protiče kroz Sansku i Prijedorsku kotlinu, odnosno gradove Ključ, Sanski Most i Prijedor, gdje prima Gomjenicu, mijenja sjeverni pravac oticanja u uporednički ka zapadu, zbog udara od padine planine Kozare, obilazi Majdansku planinu, te uvire kod Bosanskog Novog u rijeku Unu. Izvorišni krak rijeke Sane je Sanica.

Ribolov je rasprostanjen na Sani jer ona obiluje raznom vrstom ribe, a najviše cijenjena i spominjana je mladica sa Sane. Na Sani se kao i na Uni mogu odigravati i u stvari organizuju se mnoga sportska takmičenja.

Desne pritoke Sane su: Kozica, Vučaj potok, Potočanska rijeka, Kijevska rijeka, Tramošnjica, Gluvač, Glamočnica, Kruharuša, Sasina, Piljeska rijeka, Mala rijeka, Bukovac. Gomjenica …

Najveća pritoka Sane je Sanica, a ona je njena lijeva pritoka. Druge lijeve pritoke Sane su: Glibaja, Bliha, Zdena, Dabar, Majdanska rijeka, Volar, Japra, Gračanica, Stara rijeka, ..

Mart 16, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

Pogledajte fascinantne kadrove BiH koje je snimila televizija iz Kuvajta

S obzirom na sve veći interes turista iz zemalja Zaljeva za Bosnu, kuvajtska državna televizija snimila je polusatnu reportažu o našoj zemlji.

Televizija je prenijela prelijepe kadrove naše zemlje s Bjelašnice, Jablaničkog jezera, Jajca, sarajevske katedrale, špilje Vjetrenica i drugih znamenitosti.

Naglašeno je da naša zemlja nudi ogromne turističke potencijale, te pozivaju Kuvajćane da posjete BiH.

Televizija potencira da je BiH država Evrope, te objašnjava da, pored BiH, mogu posjetiti i Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i druge zanimljivosti naše lijepe regije.

Također, donosi i intervju s ambasadorom naše zemlje u Kuvajtu, Mehmedom Halilovićem, koji je govorio o potencijalima naše zemlje.

Kompletnu reportažu pogledajte ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=c0soE3ifQDU

Mart 15, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

Izvještaj od 17. marta 2001.: Miloševićev režim plaćao je počinioce genocida koji su završili u Hagu

U kabinet tadašnjeg premijera Srbije Zorana Đinđića, 17. marta 2001. godine, iz Generalštaba Vojske Jugoslavije stigao je izvještaj o 30. kadrovskom centru. Između ostalo, navedeno je da je ovaj centar Vojske Jugoslavije formiran 10. novembra 1993. godine naredbom predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, Slobodana Miloševića, piše Patria.

Centar su činili pripadnici Vojske Jugoslavije koji su upućeni na teritoriju Republike Srpske i govori o njihovom statusu do 2001. godine, odnosno potvrda je da je sve pripadnike 30. kadrovskog centra plaćao režim Slobodana Miloševića, kako tokom agresije na BiH tako i postratnih šest godina.

Ovaj dokument, jedan je u nizu koji je Srbija prije desetak godina predala Haškom tužilaštvu, ali pod uvjetom da se određeni dijelovi zatamne ili da se uopće ne koristi.

Ovim je dopisom koji je premijeru Đinđiću uputio tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Nebojša Pavković predloženo da se 1.841 profesionalni pripadnik 30. kadrovskog centra skine sa budžeta Savezne Republike Jugoslavije, a da njihovo finansiranje preuzme Vlada RS.

Također, naglašeno je da su mjesečna primanja pripadnika 30. kadrovskog centra veća od primanja pripadnika Vojske Jugoslavije.

Na spisku se među 1.841 pripadnikom 30. kadrovskog centra kojeg je plaćala tadašnja Srbija na čijem je čelu bio predsjednik Vojislav Koštunica, nalazi haški optuženik Ratko Mladić, general Momir Talić kojeg je Haško tužilaštvo 1999. optužilo za zločine u BiH (umro 2003.), Radislav Krsić osuđen na 35 godina zatvora za genocid u Srebrenici, Novak Đukić osuđen na 20 godina zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji…

Također, veliki broj onih koji su do 2001. godine primali platu iz budžeta Srbije kao pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, danas su visokopozicionirani oficiri u Oružanim snagama BiH, obavještajno-policijskim agencijama na nivou države i entiteta RS.

Februar 22, 2017

Posted In: Novosti

Leave a Comment

FAŠIZAM U BEOGRADU – Navijači Zvezde poslali sramnu poruku Pazarcima (Video)

Novi Pazar, Srbija – Prvo kolo proljetnog dijela šampionata Srbije donijelo je i prve incidente.

U glavnoj ulozi bili su navijači Crvene zvezde koji su provocirali pristalice Novog Pazara.

Nakon što je FK Novi Pazar u Fudbalski savez Srbije podnijeli neobičan zahtjev i tražili da im se na bosanskom jeziku dostavi odluka Disciplinske komisije FSS, s obzirom na to da dobijenu na srpskom nisu razumjeli, odgovorili su im Delije na današnjem meču odigranom na stadionu “Rajko Mitić“ (bivša Marakana).

Najvatrenije pristalice Crvene zvezde, Delije, uputile su sramnu poruku, podignuvši sraman transparent na kojem je pisao odlomak iz romana Vuka Draškovića “Nož”:

– Majko, znaš li ti turski? Okle kad nijesam išla u školu? Ali majko, zašto govorimo srpskim jezikom? Ajde spavaj sine, manje će boljeti – napisale su Delije.

Uz sramni transparent, uobičajeni dekor na tribinama bila je i slika četničkog vojvode Draže Mihailovića, zbog koje su i prošle godine izbili incidenti na meču ovih klubova u Novom Pazaru.

(faktor.ba)

Februar 19, 2017

Posted In: Novosti

Leave a Comment

Bošnjak iz Sandžaka biznismen godine u Rusiji!

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata.

Sandžaklija Numan Nuca Bajramović je u Rusiji proglašen za biznismena 2016. godine. Zbog posebnog poslovnog uspjeha u građevinarstvu dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja u toj zemlji. Bajramovića je, poveljom i medaljom, za izuzetan doprinos u provedbi 22. Zimske olimpijade i 11. Zimske paraolimpijade 2014. godine u Sočiju, nagradio lično predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin.

U graditeljstvu je od 1981. godine, a sa 25 godina Numan je sa svojom prvom firmom u Kladovu, za ondašnje prilike u bivšoj SFRJ, stekao solidan kapital. U biznisu je imao uspone i padove, a sada je u prilici da na tenderima pobjeđuje i korporacije koje visoko kotiraju na poznatoj Forbesovoj listi.

Od 2001. godine u Sočiju, počevši samo s jednim kamionetom i nekoliko radnika, niže uspjehe i stiče povjerenje u poslu, i od države Rusije. Svaki projekat završio je prije roka čime je stekao posebnu referencu na ruskom tržištu građevine.

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka, rođenog u Čašić Dolcu kod Novog Pazara, govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata. Pored izgradnje gotovo svih najvažnijih objekata za Zimske olimpijske i paraolimpijske igre u Sočiju 2014. godine Bajramoviću je od skora povjerena izgradnja objekta Moskovskog okružnog suda sa stambenim kompleksom.

  • Facebook

Za Numana Bajramovića se u Srbiji i regionu uglavnom malo zna. Rijetko pristaje na intervjue, a u ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency (AA) poručuje da je ključ uspjeha rad, zalaganje i održana riječ.

„Ključ uspjeha je riječ, poštenje je riječ. Normalno, znanje, bez znanja se ne može ništa, ali glavna je riječ“, poručuje Bajramović u razgovoru koji smo obavili u njegovom domu u Novom Pazaru.

Dodaje da je u vrijeme devedesetih, kada je otišao u Rusiju i Soči bilo veoma teško „napraviti ime“ jer, kako priča, nikoga nije poznavao u tom gradu, a pored domaćih, postojala je velika konkurencija između jugoslovenskih građevinskih firmi.

„Počinjao sam sa malim objektima, što su neke firme radile po dvije godine, ja bih za te investitore završavao (objekte) za 3-4 mjeseca. Pravio sam korak po korak, i uspio. Pred Olimpijadu, kad su mnoge firme već mnogo kasnile s objektima, Putinovo okruženje je od mene tražilo pomoć. Ja sam utrčao, ispravio situaciju. Čak, imamo na papiru da je ‘čovjek koji je spasio lice Rusije Numan i njegov sin Adnan’. Onda su nam dali mnogo ozbiljnih poslova“, ispričao je Bajramović naglašavajući da su dobra organizacija, kontrola i brzina rada ključna u građevini.

– Potencijal za proizvodnju zdrave hrane –

Firma čiji je vlasnik i menadžer zapošljava hiljade radnika iz raznih mjesta i država. Pored rodbine i prijatelja, Numan, u rodnom mjestu poznatiji kao Nuca, dao je posao mnogima iz Sandžaka, Srbije i iz zemalja regiona. Svoju rodbinu angažovanu na nekom od gradilišta često podstiče da treba da budu primjer ostalima. Svakog novoangažovanog radnika lično upozna, posveti mu pažnju. Na pitanje, zašto to radi, odgovara da je sve sam stekao i nije ni od koga dobijao pomoć.

„Htio sam da dam primjer drugim ljudima kako treba sa rodbinom, s prijatljima, s prijateljima prijatelja. Dao sam šansu ljudima da uče. Prošao sam jednu veliku školu u Srbiji, za vrijeme one Jugoslavije, gdje sam još u tom vremenu htio nešto“, kaže najuspješniji biznismen Novog Pazara, Sandžaka i šire.
Zbog ambicioznosti i energije koju je pokazivao tokom služenja vojnog roka, Bajramoviću su nudili da ostane u nekadašnjoj JNA, ali on to nije prihvatio jer je želio mnogo veći uspjeh. Kako ističe, čovjek ne može da uspije ako nema znanja i sposobnosti iz više oblasti.

Kao uspješan biznismen Numan Bajramović je i investitor. Poseban potencijal vidi u proizvodnji zdrave hrane u Srbiji i regiji Sandžak. Njegova firma je već uložila milione eura u izgradnju inrastrukture, kupovinu zemljišta i stoke na Pešterskoj visoravni gdje planira da otvori Centar za proizvodnju zdrave organske hrane.

„Vuče me moj kraj, a i vidim da je budućnost proizvodnja zdrave hrane. Angažovao sam stručni kadar iz Beograda, Novog Sada, Niša. U kontaktu sam sa rektorima i profesorima kako bi napravili centar za zdravu organsku hranu“, otkriva Bajramović i dodaje da će vrijeme pokazati da je bio u pravu.

– U Srbiji i Sandžaku ne znaju da ga iskoriste –

Na pitanje kako se, kao toliko važan poslovan čovjek i investitor snalazi u Srbiji, odgovara: „Ne znaju u Srbiji da me iskoriste.“

Slaže se da je i on jedan od uspješnih i svjetski poznatih ljudi kojima nije pružena šansa kod kuće.

„Ovdje ne daju šansu. Sa znanjem sam otišao odavde. Uništili državu, biznis mi razvalili, ali znanje nisu mogli da mi oduzmu“, izričit je Bajramović.

Ukazuje da lokalne samoprave treba da posvete više pažnje investitorima u vidu pomoći za administrativne usluge i infrastrukturu. S druge strane, kaže da ni u Rusiji nije bilo lako uspjeti i prevazići monopol u sektoru građevine, ali kako naglašava, poslovni partneri i država su prepoznali kvalitete i sada je Bajramović postigao nivo gdje nema rizika.

Lov i boravak u prirodi, kako i sam kaže, jedina je prilika da „može dušu da rashladi“. Najuspješniji biznismen iz Sandžaka je prošle sedmice boravio na Pešteri i u krugu porodice. Našao je vremena da obiđe bolesne i rodbinu. Najveći uspjeh mu je što je sačuvao porodicu. Ima suprugu, dvije kćerke, sina i osmero unučadi. Sin mu Adnan već je preuzeo većinu njegovih obaveza u Sočiju. Numan posebno gaji tradicionalne i porodične vrijednosti tipične za sandžačkog gorštaka.

Priznaje da lično poznaje predsjednika i premijera Ruske Federacije Vladimira Putina i Dimitrija Medvedeva.

Zaključuje da je i u poslu i u životu za svakog čovjeka najbitnije da je pošten i da ima svoju riječ.

Februar 18, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment