Prof. dr. David Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, cilj je vrijedan truda

Profesore Scheffer, bili ste jedan od osnivača ICTY-a i davali ste podršku za formiranje i drugih međunarodnih sudova. Smatrali ste da je provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i da kao takvo, kako ste jednom rekli, “ostaje zajednička obaveza svih nas”. Ako imamo u vidu sve što se zadnjih godina dešava u svijetu, mislite li još uvijek da su pravo i pravda bitan preduvjet za politiku mira i sigurnosti koja, čini se, zadnjih godina ozbiljno ugrožava međunarodno pravo, odnosno pravo i pravdu? I smatrate li da se daje prednost obavezi pravnog mišljenja u odnosu na ljudska prava?

Scheffer: Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima. Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava. Dok je vladavina zakona na polju zaštite ljudskih prava pod udarom represivnih vlada i dalje se čuju snažni glasovi u mnogim strukturama, među njima i u Ujedinjenim nacijama, koje se bore protiv ove plime skepticizma i poricanja. Danas postoji veliki interes da se proširi sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda i uspostave novi hibridni tribunali za situacije, poput one u Siriji, kojima je MKS spriječen da se bavi.

U ime predsjednika SAD-a, Billa Clintona, potpisali ste osnivanje ICC-a, a bili ste i vođa američkog tima za pregovore u kojem je bio i Theodor Meron. Mislite li da je taj potpis odredio Vašu dalju karijeru, s obzirom da ste po dolasku Bushove administracije sklonjeni iz američkog prijedloga da budete sudija ICTY-a, i umjesto Vas je 2001. godine imenovan Theodor Meron?

Scheffer: Ja te događaje iz prošlosti posmatram kao “vodu što protiče ispod mosta”. Bio sam počašćen što me je predsjednik Clinton nominirao za sudiju MKSJ-a i ja sam morao prihvatiti jednu drugačiju realnost u pogledu vlastite budućnosti, kada je Bijela kuća u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, povukla moju nominaciju. Kako mi je tada rekao jedan kolega: “Izbori su važni.”

“Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava”

Gospođa Madeleine Albright, u to vrijeme ste bili savjetnik u njenom timu, koja je podržala osnivanje ICTY-a, kasnije je na saslušanju na ICTY rekla da niko nije vjerovao da će ICTY ikada profunkcionirati. Zbog čega ste Vi smatrali da treba da pomognete osnivanje i rad ICTY-a?

Scheffer: Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija. Moj zadatak u prvim godinama, kada sam bio viši savjetnik ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, dr. Madeleine Albright, kao i tokom mojih godina dok sam bio na položaju ambasadora Sjedinjenih Država at large za pitanja ratnih zločina, bio je da osiguram kontinuiranu podršku svoje zemlje za Haški tribunal i da ubijedim druge vlade da mu pomognu. Ovaj zadatak je uključio strategije hapšenja optuženih bjegunaca i njihovo dovođenje pred lice pravde u Hagu.

Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom o osnivanju ICTY-a naložilo je i državama bivše SFRJ obaveznu suradnju s ICTY koja, najčešće, ničim nije uslovljavana. Koliko je suradnja tih zemalja bila važna za rad ICTY-a?

Scheffer: Mnogo je godina trebalo da se postignu različiti stepeni suradnje Srbije i Hrvatske tokom trajanja Haškog tribunala, unatoč njihovoj obavezi da surađuju. Ta kašnjenja u suradnji država sa Haškim tribunalom utjecala su ne samo na to da se postigne da Haški tribunal donese pravdu u vezi sa njegovim optuženicima-bjeguncima, već i da pravdu donese Međunarodni sud pravde. To je značilo duge vremenske periode koji su protekli prije no što su bjegunci od pravde koje je Haški tribunal već bio optužio, bivali uhapšeni u Srbiji, a pogotovo da im se sudi na Haškom tribunalu. Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru desetogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde.

“Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija”

Oštro ste kritizirali presude Gotovini, Perišicu, i Stanišiću i Simatoviću, navodeći da ICTY ne može ostaviti u naslijeđe to da se najviši nivoi odgovornosti amnestiraju uvođenjem novih standarda na ICTY.

Scheffer: Ne pretendiram da bilo što od onoga što sam rekao u prošlosti ima utjecaja na Haški tribunal. Ali sam bio ohrabren da, nakon tih konkretnih presuda Haškog tribunala, obrazloženja data u nekim od njih nisu preživjela daljnju sudsku provjeru u nekim drugim slučajevima. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku. Srećom, rezultat je da se predmet Stanišić i Simatović ponovo vodi u Haškom tribunalu, ali, nažalost, presuda o oslobađanju Perišića i dalje se temelji na onome što ja smatram pogrešnim pravnim rezoniranjem, koje su kasnije presude u drugim slučajevima odbacile.

Zbog čega ste prihvatili da radite na reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije? Ovo pitam u kontekstu prakse ICJ-a koja je i prije podnošenja revizije, a na šta su upozoravali neki pravni stručnjaci, bila osuđena na propast, jer sudije ICJ-a nikad nisu poništile svoju odluku.

Scheffer: Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine. Bilo bi neodgovorno ignorirati taj razvoj događaja i dopustiti da presuda Međunarodnog suda pravde u ovom predmetu iz 2007. godine ostane neosporena.

“Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru 10-godišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde”

Da li je po Vama problem presude ICJ-a iz 2007. godine, kojom nije utvrđeno da je Srbija odgovorna za genocid počinjen u BiH, u dokazima ili pravnim standardima koji su tada primjenjeni u ICJ?

Scheffer: Naš stav je da je Međunarodni sud pravde utvrdio actus reus (u međunarodnim tribunalima se upotrebljava kao kategoriziranje elemeneta zločina genocida; actus reus se može razlučiti na djelo, posljedicu i okolnosti, prim.aut.) genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, ali da neuspjeh Međunarodnog suda pravde da utvrdi mens rea (genocidna namjera, prim.aut.) specifične namjere izvršenja tog genocida zahtijeva ispravku u svjetlu 10-godišnjeg suđenja pred Haškim tribunalom, koje je uslijedilo nakon odluke donesene 2007. godine. Mi vjerujemo da su dokazi o specifičnoj namjeri da se počini genocid izneseni u sudnicama Haškog tribunala i da Međunarodni sud pravde treba razmotriti te dokaze kako bi došao do realističnije slike, i obrazloženije procjene onoga što se stvarno desilo 1992. godine. Ukoliko Međunarodni sud pravde zaključi da se u određenim općinama Bosne i Hercegovine genocid 1992. godine doista desio, onda treba utvrditi i da li je Srbija snosila bilo kakvu odgovornost za taj genocid počinjen 1992. godine. Međunaodni sud pravde je već bio “postavio stol” za tu analizu u svojoj presudi iz 2007. godine, a mi smo iznijeli posljednji “tanjir” dokaza kako bi tom Sudu omogućili da dođe do bolje presude o pitanju genocida, odluke zasnovane na boljem poznavanju činjenica.

Nakon odbijanja zahtjeva za reviziju rekli ste da je “procedura pobijedila pravdu”. Šta ste time konkretno mislili? Koji su bili argumenti Registrara ICJ-a za odbijanje zahtjeva, a šta je bila argumentacija bh. tima? Je li Vam bilo poznato da je ICJ već ranije osporio legitimitet bh. agenta?

Scheffer: Izjava predsjednika Međunarodnog suda pravde odražava poziciju Međunarodnog suda pravde. Ja vas upućujem na moj tekst “Just Security” (“Samo sigurnost“) na https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia/, gdje ćete naći argumente bosanskog tima. Mi smo bili upoznati sa pozicijom Registrara, ali to ne znači da je ona odgovorila na cjelokupnost pitanja za koju vjerujemo da ga trebaju razmotriti sudije Međunarodnog suda pravde, a ne samo Registrar po dostavljanju zahtjeva za reviziju. Ja ne mogu govoriti o tim pitanjima u ime Registrara; morat ćete njih pitati.

“Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku”

(Iz teksta “Just Security”: “…Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Haagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podnesaka zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta…

…Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo Registrara, Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a, Ronnyja Abrahama, površni su istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije…

…Iskreno smo vjerovali da Registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine “demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…” To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude. Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke “nadležnih institucija” za podnošenje revizije…

… Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka…

…izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka “nadležnih institucija”, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasan zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine…

…Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju.)

Kako objašnjavate stav Registrara u drugom, posljednjem pismu, u kome se konstatira da nema odluke BiH o pokretanju revizije? Je li to utemeljeno na Statutu ICJ-a?

Scheffer: Ponovo, ne mogu govoriti za Registrar. Mi ne vjerujemo da je Registrar pružio odgovarajuće objašnjenje svoje pozicije.

Na koje opcije ste mislili kad ste nagovijestili da postoji mogućnost nastavka procesa pred ICJ?

Scheffer: Nisam u poziciji da javno raspravljam o tim opcijama.

“Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine”

Ukoliko bi se u sudskoj proceduri u BiH utvrdilo da su srpski i hrvatski član Predsjedništva BiH u svojim pismima na odgovor Registrara dezavuisali i doveli u zabludu ICJ, odnosno da su lažno prikazali status i sakrili informacije o legitimitetu bh. agenta da li bi to za ICJ možda bio dovoljan razlog za revizioniranje podnesene revizije?

Scheffer: Nadati se da će svaki takav nalaz sudova u Bosni i Hercegovini dovesti do razmatranja u Međunarodnom sudu pravde.

Možete li reći nešto više o novim činjenicama, što je u bh. javnosti izazvalo velike polemike uz tvrdnje da je bilo nemoguće za samo “deset dana prije isteka roka pronaći nove dokaze”. Jeste li imali nove činjenice i koje, ili je to bio politički gest, kako su neki kritičari tvrdili?

Scheffer: Zahtjev za reviziju pruža argumente u pogledu ukupnosti dokaza, što ja kratko obrazlažem i u članku Just Security. Osim ukupnosti dokaza na kojima smo mi temeljili zahtjev za reviziju, mi nismo postupali na temelju  bilo koje pretpostavke ili neke osobite nade da će prije roka biti otkriveni dodatni novi dokazi odlučujućeg karaktera. Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.

“Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine”

Kritičari traže da se objavi sadržaj revizije. Mislite li da to treba uraditi?

Scheffer: Odluka o objavljivanju zahtjeva će se donijeti u Sarajevu.

Najveći dio žrtava s ogorčenjem je reagirao na pismo Registrara o odbijanju revizije, i pružili su podršku i pravnom timu i Vama i Izetbegoviću. Koliko Vama znači ta podrška?

Scheffer: Njihovu podršku veoma cijenim. Ovo je ozbiljan posao koji zaslužuje naša kontinuirana nastojanja.

Imate poseban odnos sa žrtvama širom svijeta. Šta oni najviše očekuju?

Scheffer: Kad se sretnem sa žrtvama u Africi, Aziji, Evropi, ili drugdje, oni mi uvijek govore o svojoj želji da se postigne pravda za užasne zločine koje su podnijeli. Nedavno sam saznao za izbjeglice koje dolaze iz Južnog Sudana i govore humanitarnim radnicima da treba stati na kraj nekažnjavanju zločina koji su nad njima počinjeni. Oni traže pravdu. U Kambodži, 40 godina nakon Pol Potovog režima, preživjeli i dalje traže pravdu i žale se da se nije postiglo dovoljno pravde.

Za rad na reviziji rekli ste da je “ovo nešto za što se vrijedi boriti”. Šta ste time mislili?

Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, očito je cilj vrijedan truda, te time i vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda.

Izvor

Mart 24, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora, Novosti, RBiH

Bošnjak iz Sandžaka biznismen godine u Rusiji!

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata.

Sandžaklija Numan Nuca Bajramović je u Rusiji proglašen za biznismena 2016. godine. Zbog posebnog poslovnog uspjeha u građevinarstvu dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja u toj zemlji. Bajramovića je, poveljom i medaljom, za izuzetan doprinos u provedbi 22. Zimske olimpijade i 11. Zimske paraolimpijade 2014. godine u Sočiju, nagradio lično predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin.

U graditeljstvu je od 1981. godine, a sa 25 godina Numan je sa svojom prvom firmom u Kladovu, za ondašnje prilike u bivšoj SFRJ, stekao solidan kapital. U biznisu je imao uspone i padove, a sada je u prilici da na tenderima pobjeđuje i korporacije koje visoko kotiraju na poznatoj Forbesovoj listi.

Od 2001. godine u Sočiju, počevši samo s jednim kamionetom i nekoliko radnika, niže uspjehe i stiče povjerenje u poslu, i od države Rusije. Svaki projekat završio je prije roka čime je stekao posebnu referencu na ruskom tržištu građevine.

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka, rođenog u Čašić Dolcu kod Novog Pazara, govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata. Pored izgradnje gotovo svih najvažnijih objekata za Zimske olimpijske i paraolimpijske igre u Sočiju 2014. godine Bajramoviću je od skora povjerena izgradnja objekta Moskovskog okružnog suda sa stambenim kompleksom.

  • Facebook

Za Numana Bajramovića se u Srbiji i regionu uglavnom malo zna. Rijetko pristaje na intervjue, a u ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency (AA) poručuje da je ključ uspjeha rad, zalaganje i održana riječ.

„Ključ uspjeha je riječ, poštenje je riječ. Normalno, znanje, bez znanja se ne može ništa, ali glavna je riječ“, poručuje Bajramović u razgovoru koji smo obavili u njegovom domu u Novom Pazaru.

Dodaje da je u vrijeme devedesetih, kada je otišao u Rusiju i Soči bilo veoma teško „napraviti ime“ jer, kako priča, nikoga nije poznavao u tom gradu, a pored domaćih, postojala je velika konkurencija između jugoslovenskih građevinskih firmi.

„Počinjao sam sa malim objektima, što su neke firme radile po dvije godine, ja bih za te investitore završavao (objekte) za 3-4 mjeseca. Pravio sam korak po korak, i uspio. Pred Olimpijadu, kad su mnoge firme već mnogo kasnile s objektima, Putinovo okruženje je od mene tražilo pomoć. Ja sam utrčao, ispravio situaciju. Čak, imamo na papiru da je ‘čovjek koji je spasio lice Rusije Numan i njegov sin Adnan’. Onda su nam dali mnogo ozbiljnih poslova“, ispričao je Bajramović naglašavajući da su dobra organizacija, kontrola i brzina rada ključna u građevini.

– Potencijal za proizvodnju zdrave hrane –

Firma čiji je vlasnik i menadžer zapošljava hiljade radnika iz raznih mjesta i država. Pored rodbine i prijatelja, Numan, u rodnom mjestu poznatiji kao Nuca, dao je posao mnogima iz Sandžaka, Srbije i iz zemalja regiona. Svoju rodbinu angažovanu na nekom od gradilišta često podstiče da treba da budu primjer ostalima. Svakog novoangažovanog radnika lično upozna, posveti mu pažnju. Na pitanje, zašto to radi, odgovara da je sve sam stekao i nije ni od koga dobijao pomoć.

„Htio sam da dam primjer drugim ljudima kako treba sa rodbinom, s prijatljima, s prijateljima prijatelja. Dao sam šansu ljudima da uče. Prošao sam jednu veliku školu u Srbiji, za vrijeme one Jugoslavije, gdje sam još u tom vremenu htio nešto“, kaže najuspješniji biznismen Novog Pazara, Sandžaka i šire.
Zbog ambicioznosti i energije koju je pokazivao tokom služenja vojnog roka, Bajramoviću su nudili da ostane u nekadašnjoj JNA, ali on to nije prihvatio jer je želio mnogo veći uspjeh. Kako ističe, čovjek ne može da uspije ako nema znanja i sposobnosti iz više oblasti.

Kao uspješan biznismen Numan Bajramović je i investitor. Poseban potencijal vidi u proizvodnji zdrave hrane u Srbiji i regiji Sandžak. Njegova firma je već uložila milione eura u izgradnju inrastrukture, kupovinu zemljišta i stoke na Pešterskoj visoravni gdje planira da otvori Centar za proizvodnju zdrave organske hrane.

„Vuče me moj kraj, a i vidim da je budućnost proizvodnja zdrave hrane. Angažovao sam stručni kadar iz Beograda, Novog Sada, Niša. U kontaktu sam sa rektorima i profesorima kako bi napravili centar za zdravu organsku hranu“, otkriva Bajramović i dodaje da će vrijeme pokazati da je bio u pravu.

– U Srbiji i Sandžaku ne znaju da ga iskoriste –

Na pitanje kako se, kao toliko važan poslovan čovjek i investitor snalazi u Srbiji, odgovara: „Ne znaju u Srbiji da me iskoriste.“

Slaže se da je i on jedan od uspješnih i svjetski poznatih ljudi kojima nije pružena šansa kod kuće.

„Ovdje ne daju šansu. Sa znanjem sam otišao odavde. Uništili državu, biznis mi razvalili, ali znanje nisu mogli da mi oduzmu“, izričit je Bajramović.

Ukazuje da lokalne samoprave treba da posvete više pažnje investitorima u vidu pomoći za administrativne usluge i infrastrukturu. S druge strane, kaže da ni u Rusiji nije bilo lako uspjeti i prevazići monopol u sektoru građevine, ali kako naglašava, poslovni partneri i država su prepoznali kvalitete i sada je Bajramović postigao nivo gdje nema rizika.

Lov i boravak u prirodi, kako i sam kaže, jedina je prilika da „može dušu da rashladi“. Najuspješniji biznismen iz Sandžaka je prošle sedmice boravio na Pešteri i u krugu porodice. Našao je vremena da obiđe bolesne i rodbinu. Najveći uspjeh mu je što je sačuvao porodicu. Ima suprugu, dvije kćerke, sina i osmero unučadi. Sin mu Adnan već je preuzeo većinu njegovih obaveza u Sočiju. Numan posebno gaji tradicionalne i porodične vrijednosti tipične za sandžačkog gorštaka.

Priznaje da lično poznaje predsjednika i premijera Ruske Federacije Vladimira Putina i Dimitrija Medvedeva.

Zaključuje da je i u poslu i u životu za svakog čovjeka najbitnije da je pošten i da ima svoju riječ.

Februar 18, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment

Cazin: Bošnjačka porodica obnavlja pravoslavnu crkvu (VIDEO)

CAZIN – U selu Osredak u Cazinu, prije rata u Bosni i Hercegovini, živjeli su Bošnjaci i Srbi. Vremenom su se svi stanovnici srpske nacionalnosti raselili. Za sobom su ostavili crkvu i groblje koje je bilo u sve lošijem stanju. Posljednjih godina crkvu i groblje renovira i održava muslimanska porodica. Porodica Keranović jedina radi na obnovi crkve s obzirom da ostali mještani nisu oduševljeni idejom. Sinovi Samir i Mensud studiraju građevinu pa im je ovo odlična prilika da pokažu šta znajui nauče još nešto novo, a i majka Fatima često pomogne suprugu Mesudu dok su sinovi u školi. Ovaj potez muslimanske porodice da renovira pravoslavnu crkvu novčano podržavaju komšije Srbi koji su izbjegli odavde i godinama žive širom svijeta. Mesud ističe da bi najviše volio da se svi vrate na svoje, žali što nas je rat podijelio i nada se da će se neki ipak vratiti, da će se družiti, bez obzira na vjeru.   (Al Jezeera)

Januar 31, 2017

Posted In: Bošnjaci

Leave a Comment

Dokument “Vojske RS”: Ostatke džamije na “mesto gde se deponuje otpadni materijal”

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu porušeno je više od šest stotina džamija u Bosni i Hercegovini.

Također, srušeno je i 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata.

Na teritoriji pod kontrolom samozvane Vojske RS srušene su 534 džamije, a na teritoriji koju je kontrolisalo ‘Hrvatsko vijeće obrane’ 80.

Uništeno je ili oštećeno više od 80 posto od 1.144 džamije, koliko ih je bilo u Bosni i Hercegovini prije 1992.

U prilogu pogledajte naredbu Drinskog korpusa, koju potpisuje pukovnik Milutin Skočajić, dokument koji svjedoči vrijeme planskog rušenja i uklanjanja džamija.

Januar 31, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

STARI GRAD SREBRENIK – BLAGO SKRIVENO IZA DEBELIH ZIDINA

Kula je bila dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti…

Stari grad Srebrenik (u Srebreniku ga zovu Gradina), prvi put se spominje 15. februara 1333. godine u ugovoru koji su pod Srebrenikom (tzv. Srebrenička povelja) zaključili Ban Stjepan II Kotromanić (1322. – 1353.) sa jedne i predstavnici Dubrovačke Republike sa druge strane o ustupanju Stona, Pelješca, Prevlake i još nekih posjeda Republici u zamjenu za godišnji danak od 500 perpera.

Srebrenička kula jedna od najočuvanijih tvrđava iz srednjeg vijeka u BiH bila je dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti.4 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

Stari grad Srebrenik sastoji se iz tri dijela koja se nadovezuju jedan na drugi sa četiri kule i omanjim dvorcem. Donji grad čini ulazna kvadratna četvorostrana kula – kapija sa pomoćnom zgradom i dvorištem. Odatle se pored zaobljene četvorostrane kule stiže do platoa na kome se nalazi kasarna, odakle, pored kvadratne četvorostrane kule, vode kamene stepenice do kapije Gornjeg grada odnosno Srebreničke citadele.

U citadeli se nalazi manji dvorac, pored koga je na vrhu stijene iznad ulazne gradske kule – kapije smješten veliki okrugli četvorostrani Donžon.

2 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

U periodu poslije Osmanlija Srebrenik je bio u izvjesnoj historijskoj zaleđini, pa nema puno svjedočenja o gradu iz perioda austro-ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije. Ponovno buđenje doživljava poslije Drugog svjetskog rata.

Do Starog grada dolazi se magistralnim putem M-18 (Sarajevo – Orašje). Ako dolazite prvi put, u centru Srebrenika na semaforima pratite putokaz za Gornji Srebrenik i strmom cestom krenite prema Gradini.3 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

Nakon pet kilometara vožnje  na velikoj raskrsnici, između seoskog mezarja i trgovine, skrenite desno. Nakon oko 200 metara vožnje ili šetnje po lošem makadamskom putu, naći ćete se na odredištu. Iza metar i pol debelih vanjskih zidova ovog impresivnog zdanja skriva se pravo historijsko blago.

Tvrđava je za posjetitelje otvorena od 8 do 18 časova u ljetnom periodu, a u zimskom od 9 do 17. Cijena ulaznice je simbolična – jedna marka.

Januar 31, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

PRVI BOŠNJACI NA NOVOM ZELANDU

Abdullah Drury, mladi novozelandski istraživač na Univerzitetu Waikato, objavio je u prvom broju novopokretnutog časopisa Waikato Islamic Studies Review (mart 2015, vol.1, no.1, str. 29-49) članak pod naslovom “Većinom bezopasni: kratka historija prvog vijeka muslimanskog naseljavanja na Novom Zelandu”.

U ovom članku autor se bavi historijom naseljavanja muslimana od 1850-ih do 1950-ih na ovo ostrvo. Ti prvi muslimanski naseljenici gotovo su zaboravljeni u talasu skorašnjeg naseljavanja muslimana iz Azije i Afrike, većinom izbjeglica. Novozelandska muslimanska zajednica, koja danas broji oko 40 hiljada članova, ne može napisati svoju historiju bez oslanjanja na ovo rano muslimansko prisustvo.

Useljenici iz Dalmacije

Prvi muslimani na Novom Zelandu bili su indijski muslimani. Zatim su slijedili muslimani iz tadašnjeg Turkestana i slavenski muslimani, koji nas ovdje posebno interesuju. Naime, historijski izvori s početka 20. vijeka govore o useljenicima iz Dalmacije koji su se bavili poslovima oko kaučukove smole (gum-diggers). Među njima se prvi put nalaze muslimanska imena O. i Salko Hadžiahmetović (različito pisana). Oni su došli na Novi Zeland novembra 1904. brodom “SS Zealandia” zajedno sa dalmatinskim kopačima kaučuka. U popisu putnika oni su identifikovani kao “Armeni”.

Četrnaestog decembra 1904. vlasti su izdale dozvolu za iskopavanje u Aratipu Riding izvjesnom Lahiru Hadgovicu (Hadžović). Njemu su se 15. juna  1905. pridružili njegovi zemljaci Zaim Budalica, Ahmet Falajic, Osman Felajic, Ahmet Gulujatovic (vjerovatno Galijatović), te O. i Salko Hadziahmetovic. Sljedeće godine radnu dozvolu u mjestu Kaihu Riding dobili su Mustappa Fetagovich (Mustafa Fetahagić), Ahmet Fetagovic, Avdo Fetagovic i Ahmet Galyatovick (Galijatović). Ne zna se koliko su oni bili na Novom Zelandu, ali postoje podaci da su O. Hadziahmetovic i Zaim Budalica januara 1909. napustili Mokoia i otputovali u Sydney.

Godine 1907. zabilježena je grupa od trinaest “Hercegovaca muhamedanske vjere” u Maropiju, sjeverno od Dargavilla u Northlandu. Na čelu ove grupe bio je izvjesni Mustafa Fetahagich. Austrougarski konzul u Aucklandu obratio se 1. oktobra 1907. nadležnim novozelandskim vlastima s traženjem da se “Hercegovcima muhamedanske vjere dozvoli da se pojave na sudu u odjeći (riječ je o fesu, op. F. K) koju propisuje njihova religija”. Iz ovog podatka mogu se izvesti dva zaključka:

(1) Bošnjaci na Novom Zelandu početkom 20. vijeka su slijedili stav o tome da je distinktivna muslimanska nošnja vjerska obaveza i (2) austrougarske vlasti su taj stav podržavale kao dio slobode vjere.

SS Goya

Sljedeći podaci o Bošnjacima datiruju nakon Drugog svjetskog rata. Maja 1951. na brodu “SS Goya” došle su stotine izbjeglica iz istočne Evrope. Među njima je bilo i Bošnjaka. Tu se spominju Adem Firkatović i Šemso Jusović koji su se naselili u gradu Christchurch. Firkatović se oženio lokalnom djevojkom i bavio se biznisom. Jusović (Yusovich) je umro 8. juna 1990. i bio je u to doba jedan od najstarijih muslimanskih useljenika.

U ovo vrijeme, zaključuje autor, na Novom Zelandu nije bilo formalnih islamskih institucija pa je svaki pojedinac izgrađivao definiciju muslimanskog identiteta prema vlastitom razumijevanju vjere i obrazovanju. U tom formativnom periodu historije islama na Novom Zelandu bošnjačko prisustvo nije bilo beznačajno.

Dr. Fikret KARČIĆ

Izvor: Oslobođenje

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment

Muzej ratnog djetinjstva (Video)

Muzej Ratnog djetinjstva zvanično je otvorio vrata.
Osim ličnih predmeta, posjeduje audio i video svjedočenja, fotografije, crteže i druge dokumente djece iz ratne Bosne i Hercegovine.
Muzej je smješten u Logavinoj ulici na broju 32 i jedini je ove vrste u svijetu.

Video reportaža TVSA:

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

SVA TRI DANAŠNJA NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI BILI SU BOŠNJACI DO 1862. GODINE

‘Sva tri naroda, sadašnja konstitutivna, u Bosni i Hercegovini bili su Bošnjaci do 1862. godine, od tad nastaje rascjep djelovanjem osvajačkih krugova iz Beograda i Zagreba.’

Forum bošnjačkih intelektualaca organizovao je  u Sarajevu tribinu na kojoj su uvodničari Hakija Zoranić, Mirsad Priganica i Amir Halep govorili o temi “Etnički identitet Bošnjaka”.

Uvodničar Hakija Zoranić podsjetio je da je bosanskohercegovački narod nekada imao ime Bošnjani koje je evoluiralo u ime Bošnjaci. Svi vladari srednjovjekovne Bosne bili su, kaže on, Bošnjani.

“Sva tri naroda, sadašnja konstitutivna, u BiH bili su Bošnjaci do 1862. godine, od tad nastaje rascjep djelovanjem osvajačkih krugova iz Beograda i Zagreba. Taj jedinstveni narod onda se razdijelio u tri konstitutivna naroda”, – objasnio je on.

Točak historije se ne može vratiti, ali je važno da bar, ističe on, doznaju tu istinu.

“Imali bi bolje razumijevanje Bošnjaka, postojala bi mogućnost za određeno približavanje i pomirenje, da se više ne dešavaju stravična zbivanja”, – kaže on.

Mirsad Priganica smatra da se radi “o konfuziji identitetske svijesti Bošnjaka” te da “oni nemaju izgrađenu historijsku svijest, koja je najbitnija za formiranje političkog identiteta jednog naroda”.

“Oni su svoju historijsku svijest zanemarili, posebno povijest bosanskih banova i kraljeva. Trebamo razviti temperament kod Bošnjaka za vlastitom povijesti koja je bila grandiozna. Ona nas treba nadahnuti, trebamo biti ponosni na nju”, – ističe on.

Amir Halep je mišljenja da je potrebno da “bh. institucije po pitanju zaštite bosanskohercegovačkog identiteta učine više, kao i svi intelektualci, a sve s ciljem da se zaustavi zatiranje bh. identiteta”.

“Bitno je da se Bošnjacima kao bh. narodu vrati njegov izvorni identitet”, – kazao je.

Predsjednik Foruma Suad Kurtćehajić za novinare je naglasio važnost afirmiranja činjenice za koju kaže da je nesporna, “a to je da su u Bosni do druge polovine 19. stoljeća bili svi domicilni stanovnici Bošnjaci, bez obzira na konfesiju”.

“To trebamo naglašavati sve do momenta dok svima u Bosni, bez obzira kojoj konfesiji pripadaju, to ne bude jasno. To je opće poznata činjenica koja se može naći i u srpskim i hrvatskim izvorima, moramo se boriti da se ta istina afirmira”, – kazao je.

 

Januar 29, 2017

Posted In: Bošnjaci

Leave a Comment

385 GODINA OD PRVOG BOSANSKOG RJEČNIKA!

Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Hevai (Zračni).

Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim poslovima. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima: Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631.

Ovaj pisac je tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i jednu svoju pjesmu: “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”

Pouzdavši se u Boga zadubio sam se u misli,
Te se u taj čas dosjetih
Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku,
Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo.
Mnogo je lijepih rječnika napisano,
Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
Ni sastavljena u prozi ni skićena u stihove… napisao je, između ostalog, u Uvodu u svoj rječnik na bosanskom jeziku, Muhamed Hevai Uskufi 1631.godine.Autor je prije 385 godina poželio: Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo…Želja mu se ostvarila.

Historija jest svjetlost istine, a o svjetlosti kojom isijava ovaj najstariji rječnik na Balkanu, pisali su, osim autora Muhameda Hevaije Uskufije, Evlija Ćelebi 1660., Aleksandar Giljferding 1859., Otto Blau 1868., Stojan Novaković 1869., Mehmed Handžić 1934., Derviš Korkut 1942., Muhamed Huković, Ahmet Kasumović, Ismet Smailović 1990. godine i drugi.

Svjetlost istine kojom i dan danas zrači ovo kolosalno djelo Muhameda Hevaije Uskufije, Bosni i Hercegovini i bosanskom jeziku, potrebna je u svakom a pogotovo u ovom vremenu. Protiv mraka najbolje se braniti svjetlom a bosansko–turski rječnik jest, kao što je rekao i njegov autor, sam po sebi jedno svjetlo.

bos-tur

Rječnik Tuzlaka Muhameda Hevaije Uskufije, koliko je nauci dosad poznato, je najstariji bosanski rječnik i prvi južnoslavenski rječnik napisan štokavskim dijalektom.

Nauka potvrđuje da su u to doba rječnici pisani u stihu ili prozi. Sam autor, postupajući po tadašnjoj praksi, u svom Uvodu u bosanski, tj. Bosansko – turski rječnik, kaže:
Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, a drugi nek bude na turskom kad mogne izaći srok…

Svoju uvodnu napomenu autor je realizirao u vidu Bosansko – turskog rječnika.

Dosadašnja nauka izučavala je sve stare prijepise ovog kapitalnog djela, osim jednog. Do objavljivanja ove knjige (2011. godine), niko se nije upustio u izučavanje do sada najstarijeg poznatog prijepisa iz Uppsale (Švedska).

 

Januar 29, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment