Prof. dr. David Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, cilj je vrijedan truda

Profesore Scheffer, bili ste jedan od osnivača ICTY-a i davali ste podršku za formiranje i drugih međunarodnih sudova. Smatrali ste da je provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i da kao takvo, kako ste jednom rekli, “ostaje zajednička obaveza svih nas”. Ako imamo u vidu sve što se zadnjih godina dešava u svijetu, mislite li još uvijek da su pravo i pravda bitan preduvjet za politiku mira i sigurnosti koja, čini se, zadnjih godina ozbiljno ugrožava međunarodno pravo, odnosno pravo i pravdu? I smatrate li da se daje prednost obavezi pravnog mišljenja u odnosu na ljudska prava?

Scheffer: Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima. Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava. Dok je vladavina zakona na polju zaštite ljudskih prava pod udarom represivnih vlada i dalje se čuju snažni glasovi u mnogim strukturama, među njima i u Ujedinjenim nacijama, koje se bore protiv ove plime skepticizma i poricanja. Danas postoji veliki interes da se proširi sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda i uspostave novi hibridni tribunali za situacije, poput one u Siriji, kojima je MKS spriječen da se bavi.

U ime predsjednika SAD-a, Billa Clintona, potpisali ste osnivanje ICC-a, a bili ste i vođa američkog tima za pregovore u kojem je bio i Theodor Meron. Mislite li da je taj potpis odredio Vašu dalju karijeru, s obzirom da ste po dolasku Bushove administracije sklonjeni iz američkog prijedloga da budete sudija ICTY-a, i umjesto Vas je 2001. godine imenovan Theodor Meron?

Scheffer: Ja te događaje iz prošlosti posmatram kao “vodu što protiče ispod mosta”. Bio sam počašćen što me je predsjednik Clinton nominirao za sudiju MKSJ-a i ja sam morao prihvatiti jednu drugačiju realnost u pogledu vlastite budućnosti, kada je Bijela kuća u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, povukla moju nominaciju. Kako mi je tada rekao jedan kolega: “Izbori su važni.”

“Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava”

Gospođa Madeleine Albright, u to vrijeme ste bili savjetnik u njenom timu, koja je podržala osnivanje ICTY-a, kasnije je na saslušanju na ICTY rekla da niko nije vjerovao da će ICTY ikada profunkcionirati. Zbog čega ste Vi smatrali da treba da pomognete osnivanje i rad ICTY-a?

Scheffer: Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija. Moj zadatak u prvim godinama, kada sam bio viši savjetnik ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, dr. Madeleine Albright, kao i tokom mojih godina dok sam bio na položaju ambasadora Sjedinjenih Država at large za pitanja ratnih zločina, bio je da osiguram kontinuiranu podršku svoje zemlje za Haški tribunal i da ubijedim druge vlade da mu pomognu. Ovaj zadatak je uključio strategije hapšenja optuženih bjegunaca i njihovo dovođenje pred lice pravde u Hagu.

Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom o osnivanju ICTY-a naložilo je i državama bivše SFRJ obaveznu suradnju s ICTY koja, najčešće, ničim nije uslovljavana. Koliko je suradnja tih zemalja bila važna za rad ICTY-a?

Scheffer: Mnogo je godina trebalo da se postignu različiti stepeni suradnje Srbije i Hrvatske tokom trajanja Haškog tribunala, unatoč njihovoj obavezi da surađuju. Ta kašnjenja u suradnji država sa Haškim tribunalom utjecala su ne samo na to da se postigne da Haški tribunal donese pravdu u vezi sa njegovim optuženicima-bjeguncima, već i da pravdu donese Međunarodni sud pravde. To je značilo duge vremenske periode koji su protekli prije no što su bjegunci od pravde koje je Haški tribunal već bio optužio, bivali uhapšeni u Srbiji, a pogotovo da im se sudi na Haškom tribunalu. Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru desetogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde.

“Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija”

Oštro ste kritizirali presude Gotovini, Perišicu, i Stanišiću i Simatoviću, navodeći da ICTY ne može ostaviti u naslijeđe to da se najviši nivoi odgovornosti amnestiraju uvođenjem novih standarda na ICTY.

Scheffer: Ne pretendiram da bilo što od onoga što sam rekao u prošlosti ima utjecaja na Haški tribunal. Ali sam bio ohrabren da, nakon tih konkretnih presuda Haškog tribunala, obrazloženja data u nekim od njih nisu preživjela daljnju sudsku provjeru u nekim drugim slučajevima. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku. Srećom, rezultat je da se predmet Stanišić i Simatović ponovo vodi u Haškom tribunalu, ali, nažalost, presuda o oslobađanju Perišića i dalje se temelji na onome što ja smatram pogrešnim pravnim rezoniranjem, koje su kasnije presude u drugim slučajevima odbacile.

Zbog čega ste prihvatili da radite na reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije? Ovo pitam u kontekstu prakse ICJ-a koja je i prije podnošenja revizije, a na šta su upozoravali neki pravni stručnjaci, bila osuđena na propast, jer sudije ICJ-a nikad nisu poništile svoju odluku.

Scheffer: Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine. Bilo bi neodgovorno ignorirati taj razvoj događaja i dopustiti da presuda Međunarodnog suda pravde u ovom predmetu iz 2007. godine ostane neosporena.

“Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru 10-godišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde”

Da li je po Vama problem presude ICJ-a iz 2007. godine, kojom nije utvrđeno da je Srbija odgovorna za genocid počinjen u BiH, u dokazima ili pravnim standardima koji su tada primjenjeni u ICJ?

Scheffer: Naš stav je da je Međunarodni sud pravde utvrdio actus reus (u međunarodnim tribunalima se upotrebljava kao kategoriziranje elemeneta zločina genocida; actus reus se može razlučiti na djelo, posljedicu i okolnosti, prim.aut.) genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, ali da neuspjeh Međunarodnog suda pravde da utvrdi mens rea (genocidna namjera, prim.aut.) specifične namjere izvršenja tog genocida zahtijeva ispravku u svjetlu 10-godišnjeg suđenja pred Haškim tribunalom, koje je uslijedilo nakon odluke donesene 2007. godine. Mi vjerujemo da su dokazi o specifičnoj namjeri da se počini genocid izneseni u sudnicama Haškog tribunala i da Međunarodni sud pravde treba razmotriti te dokaze kako bi došao do realističnije slike, i obrazloženije procjene onoga što se stvarno desilo 1992. godine. Ukoliko Međunarodni sud pravde zaključi da se u određenim općinama Bosne i Hercegovine genocid 1992. godine doista desio, onda treba utvrditi i da li je Srbija snosila bilo kakvu odgovornost za taj genocid počinjen 1992. godine. Međunaodni sud pravde je već bio “postavio stol” za tu analizu u svojoj presudi iz 2007. godine, a mi smo iznijeli posljednji “tanjir” dokaza kako bi tom Sudu omogućili da dođe do bolje presude o pitanju genocida, odluke zasnovane na boljem poznavanju činjenica.

Nakon odbijanja zahtjeva za reviziju rekli ste da je “procedura pobijedila pravdu”. Šta ste time konkretno mislili? Koji su bili argumenti Registrara ICJ-a za odbijanje zahtjeva, a šta je bila argumentacija bh. tima? Je li Vam bilo poznato da je ICJ već ranije osporio legitimitet bh. agenta?

Scheffer: Izjava predsjednika Međunarodnog suda pravde odražava poziciju Međunarodnog suda pravde. Ja vas upućujem na moj tekst “Just Security” (“Samo sigurnost“) na https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia/, gdje ćete naći argumente bosanskog tima. Mi smo bili upoznati sa pozicijom Registrara, ali to ne znači da je ona odgovorila na cjelokupnost pitanja za koju vjerujemo da ga trebaju razmotriti sudije Međunarodnog suda pravde, a ne samo Registrar po dostavljanju zahtjeva za reviziju. Ja ne mogu govoriti o tim pitanjima u ime Registrara; morat ćete njih pitati.

“Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku”

(Iz teksta “Just Security”: “…Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Haagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podnesaka zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta…

…Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo Registrara, Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a, Ronnyja Abrahama, površni su istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije…

…Iskreno smo vjerovali da Registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine “demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…” To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude. Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke “nadležnih institucija” za podnošenje revizije…

… Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka…

…izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka “nadležnih institucija”, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasan zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine…

…Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju.)

Kako objašnjavate stav Registrara u drugom, posljednjem pismu, u kome se konstatira da nema odluke BiH o pokretanju revizije? Je li to utemeljeno na Statutu ICJ-a?

Scheffer: Ponovo, ne mogu govoriti za Registrar. Mi ne vjerujemo da je Registrar pružio odgovarajuće objašnjenje svoje pozicije.

Na koje opcije ste mislili kad ste nagovijestili da postoji mogućnost nastavka procesa pred ICJ?

Scheffer: Nisam u poziciji da javno raspravljam o tim opcijama.

“Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine”

Ukoliko bi se u sudskoj proceduri u BiH utvrdilo da su srpski i hrvatski član Predsjedništva BiH u svojim pismima na odgovor Registrara dezavuisali i doveli u zabludu ICJ, odnosno da su lažno prikazali status i sakrili informacije o legitimitetu bh. agenta da li bi to za ICJ možda bio dovoljan razlog za revizioniranje podnesene revizije?

Scheffer: Nadati se da će svaki takav nalaz sudova u Bosni i Hercegovini dovesti do razmatranja u Međunarodnom sudu pravde.

Možete li reći nešto više o novim činjenicama, što je u bh. javnosti izazvalo velike polemike uz tvrdnje da je bilo nemoguće za samo “deset dana prije isteka roka pronaći nove dokaze”. Jeste li imali nove činjenice i koje, ili je to bio politički gest, kako su neki kritičari tvrdili?

Scheffer: Zahtjev za reviziju pruža argumente u pogledu ukupnosti dokaza, što ja kratko obrazlažem i u članku Just Security. Osim ukupnosti dokaza na kojima smo mi temeljili zahtjev za reviziju, mi nismo postupali na temelju  bilo koje pretpostavke ili neke osobite nade da će prije roka biti otkriveni dodatni novi dokazi odlučujućeg karaktera. Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.

“Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine”

Kritičari traže da se objavi sadržaj revizije. Mislite li da to treba uraditi?

Scheffer: Odluka o objavljivanju zahtjeva će se donijeti u Sarajevu.

Najveći dio žrtava s ogorčenjem je reagirao na pismo Registrara o odbijanju revizije, i pružili su podršku i pravnom timu i Vama i Izetbegoviću. Koliko Vama znači ta podrška?

Scheffer: Njihovu podršku veoma cijenim. Ovo je ozbiljan posao koji zaslužuje naša kontinuirana nastojanja.

Imate poseban odnos sa žrtvama širom svijeta. Šta oni najviše očekuju?

Scheffer: Kad se sretnem sa žrtvama u Africi, Aziji, Evropi, ili drugdje, oni mi uvijek govore o svojoj želji da se postigne pravda za užasne zločine koje su podnijeli. Nedavno sam saznao za izbjeglice koje dolaze iz Južnog Sudana i govore humanitarnim radnicima da treba stati na kraj nekažnjavanju zločina koji su nad njima počinjeni. Oni traže pravdu. U Kambodži, 40 godina nakon Pol Potovog režima, preživjeli i dalje traže pravdu i žale se da se nije postiglo dovoljno pravde.

Za rad na reviziji rekli ste da je “ovo nešto za što se vrijedi boriti”. Šta ste time mislili?

Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, očito je cilj vrijedan truda, te time i vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda.

Izvor

Mart 24, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora, Novosti, RBiH

Bošnjaci u Turskoj: Ne zaboravljaju odakle vode porijeklo

U gradiću Biga i okolnim selima u turskoj provinciji Canakkale živi nekoliko stotina Bošnjaka koji uglavnom vode porijeklo iz Krajine.

U ovaj gradić udaljen 90 kilometara sjeveroistočno od Canakkalea, Bošnjaci su doselili prije više od 120 godina. Elkasović, Bešić, Bašić, Ramić, Zulić samo su neka od prezimena čiji potomci danas žive u ovom dijelu.

Kada su Austrija i Mađarska ušle u Krajinu, naši djedovi su krenuli prema Turskoj, u Canakkale. Prvo selo u kojem su živjeli zvalo se Bosna, a danas nosi ime Kalafat. U selima ima 50 porodica čiji preci vode porijeklo iz Krajine, uglavnom iz Bihaća, Bužima, Cazina, Velike Kladuše…“, kaže Ergun Erkap čiji su preci nosili prezime Elkasović iz bužimskog sela Lubarda.

Osim iz krajiških sela, Ergun kaže da ima i jedna porodica koja vodi porijeklo iz Kiseljaka. Iako već desetljećima žive van svoje matične zemlje, ne zaboravljaju odakle vode porijeklo.

Skoro svake godine posjećuju svoje rođake, ali idu i u Srebrenicu u Memorijalni centar Potočari.

I ove godine ćemo doći. Čuvamo našu tradiciju, iako naša djeca manje znaju od nas. Uglavnom pričamo na turskom, ali govorimo i na bosanskom jeziku. Iako u školi uče engleski, želimo da uče i bosanski jezik, da znaju tražiti hrane, vode kad odu tamo“, kaže Erkap.

Kako kaže, zbog činjenice da su mu svi u selu rođaci, oženio je Bugarkinju.

„Naučila je razvijati pitu, pravi dobru puru… To mi je najdraže“, kaže kroz smijeh.

„I njen djed je došao prije 130 godine ovdje. Imam 23-godišnju kćerku i 15-godišnjeg sina“, dodaje.
Kako navodi, za vrijeme Bitke u Canakkaleu u Prvom svjetskom ratu, četiri brata iz Krajine su otišla u rat. Samo se njegov dedo vratio.

„Svi su tu poginuli“, kazao je.

Orhan Tvali, guverner pokrajine Canakkale, kaže da je Bosna i Hercegovina bratska zemlja.

“Naša braća i sestre žive tamo. Ljudi iz Canakkalea i Bosne i Hercegovine se međusobno posjećuju jer imaju prijatelje i rođake tamo. Imamo šehidsko mezarje u koje su ukopani vojnici iz Bosne i Hercegovine i ljudi dolaze da obiđu to mjesto”, kazao je Orhan Tvali, guverner pokrajine Canakkale.

Ayhan Gider, zastupnik AK partije u Parlamentu Turske, kaže da im Mostar i Sarajevo znače isto kao Instanbul i Ankara.

One granice koje ljudi crtaju nisu granice naših srca. Zato kad odem na Kosovo ili u Bosnu, ne osjećam se kao da sam u stranoj zemlji“, kazao je Gider.

U Parlamentu Turske postoje prijateljske grupe, među kojima je i ona grupa prijatelja Bosne i Hercegovine.

“Ta grupa grupa za Bosnu i Hercegovinu je grupa gdje svi parlamentarci žele biti. Sada je ulov da nauče jezik ako žele biti u toj grupi. Mi ne vidimo Bosnu i Hercegovinu kao stranu zemlju. Mi smo braća koja ne poznaju granice“, poručio je on.

Mart 19, 2017

Posted In: Dijaspora

Bošnjak iz Sandžaka biznismen godine u Rusiji!

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata.

Sandžaklija Numan Nuca Bajramović je u Rusiji proglašen za biznismena 2016. godine. Zbog posebnog poslovnog uspjeha u građevinarstvu dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja u toj zemlji. Bajramovića je, poveljom i medaljom, za izuzetan doprinos u provedbi 22. Zimske olimpijade i 11. Zimske paraolimpijade 2014. godine u Sočiju, nagradio lično predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin.

U graditeljstvu je od 1981. godine, a sa 25 godina Numan je sa svojom prvom firmom u Kladovu, za ondašnje prilike u bivšoj SFRJ, stekao solidan kapital. U biznisu je imao uspone i padove, a sada je u prilici da na tenderima pobjeđuje i korporacije koje visoko kotiraju na poznatoj Forbesovoj listi.

Od 2001. godine u Sočiju, počevši samo s jednim kamionetom i nekoliko radnika, niže uspjehe i stiče povjerenje u poslu, i od države Rusije. Svaki projekat završio je prije roka čime je stekao posebnu referencu na ruskom tržištu građevine.

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka, rođenog u Čašić Dolcu kod Novog Pazara, govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata. Pored izgradnje gotovo svih najvažnijih objekata za Zimske olimpijske i paraolimpijske igre u Sočiju 2014. godine Bajramoviću je od skora povjerena izgradnja objekta Moskovskog okružnog suda sa stambenim kompleksom.

  • Facebook

Za Numana Bajramovića se u Srbiji i regionu uglavnom malo zna. Rijetko pristaje na intervjue, a u ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency (AA) poručuje da je ključ uspjeha rad, zalaganje i održana riječ.

„Ključ uspjeha je riječ, poštenje je riječ. Normalno, znanje, bez znanja se ne može ništa, ali glavna je riječ“, poručuje Bajramović u razgovoru koji smo obavili u njegovom domu u Novom Pazaru.

Dodaje da je u vrijeme devedesetih, kada je otišao u Rusiju i Soči bilo veoma teško „napraviti ime“ jer, kako priča, nikoga nije poznavao u tom gradu, a pored domaćih, postojala je velika konkurencija između jugoslovenskih građevinskih firmi.

„Počinjao sam sa malim objektima, što su neke firme radile po dvije godine, ja bih za te investitore završavao (objekte) za 3-4 mjeseca. Pravio sam korak po korak, i uspio. Pred Olimpijadu, kad su mnoge firme već mnogo kasnile s objektima, Putinovo okruženje je od mene tražilo pomoć. Ja sam utrčao, ispravio situaciju. Čak, imamo na papiru da je ‘čovjek koji je spasio lice Rusije Numan i njegov sin Adnan’. Onda su nam dali mnogo ozbiljnih poslova“, ispričao je Bajramović naglašavajući da su dobra organizacija, kontrola i brzina rada ključna u građevini.

– Potencijal za proizvodnju zdrave hrane –

Firma čiji je vlasnik i menadžer zapošljava hiljade radnika iz raznih mjesta i država. Pored rodbine i prijatelja, Numan, u rodnom mjestu poznatiji kao Nuca, dao je posao mnogima iz Sandžaka, Srbije i iz zemalja regiona. Svoju rodbinu angažovanu na nekom od gradilišta često podstiče da treba da budu primjer ostalima. Svakog novoangažovanog radnika lično upozna, posveti mu pažnju. Na pitanje, zašto to radi, odgovara da je sve sam stekao i nije ni od koga dobijao pomoć.

„Htio sam da dam primjer drugim ljudima kako treba sa rodbinom, s prijatljima, s prijateljima prijatelja. Dao sam šansu ljudima da uče. Prošao sam jednu veliku školu u Srbiji, za vrijeme one Jugoslavije, gdje sam još u tom vremenu htio nešto“, kaže najuspješniji biznismen Novog Pazara, Sandžaka i šire.
Zbog ambicioznosti i energije koju je pokazivao tokom služenja vojnog roka, Bajramoviću su nudili da ostane u nekadašnjoj JNA, ali on to nije prihvatio jer je želio mnogo veći uspjeh. Kako ističe, čovjek ne može da uspije ako nema znanja i sposobnosti iz više oblasti.

Kao uspješan biznismen Numan Bajramović je i investitor. Poseban potencijal vidi u proizvodnji zdrave hrane u Srbiji i regiji Sandžak. Njegova firma je već uložila milione eura u izgradnju inrastrukture, kupovinu zemljišta i stoke na Pešterskoj visoravni gdje planira da otvori Centar za proizvodnju zdrave organske hrane.

„Vuče me moj kraj, a i vidim da je budućnost proizvodnja zdrave hrane. Angažovao sam stručni kadar iz Beograda, Novog Sada, Niša. U kontaktu sam sa rektorima i profesorima kako bi napravili centar za zdravu organsku hranu“, otkriva Bajramović i dodaje da će vrijeme pokazati da je bio u pravu.

– U Srbiji i Sandžaku ne znaju da ga iskoriste –

Na pitanje kako se, kao toliko važan poslovan čovjek i investitor snalazi u Srbiji, odgovara: „Ne znaju u Srbiji da me iskoriste.“

Slaže se da je i on jedan od uspješnih i svjetski poznatih ljudi kojima nije pružena šansa kod kuće.

„Ovdje ne daju šansu. Sa znanjem sam otišao odavde. Uništili državu, biznis mi razvalili, ali znanje nisu mogli da mi oduzmu“, izričit je Bajramović.

Ukazuje da lokalne samoprave treba da posvete više pažnje investitorima u vidu pomoći za administrativne usluge i infrastrukturu. S druge strane, kaže da ni u Rusiji nije bilo lako uspjeti i prevazići monopol u sektoru građevine, ali kako naglašava, poslovni partneri i država su prepoznali kvalitete i sada je Bajramović postigao nivo gdje nema rizika.

Lov i boravak u prirodi, kako i sam kaže, jedina je prilika da „može dušu da rashladi“. Najuspješniji biznismen iz Sandžaka je prošle sedmice boravio na Pešteri i u krugu porodice. Našao je vremena da obiđe bolesne i rodbinu. Najveći uspjeh mu je što je sačuvao porodicu. Ima suprugu, dvije kćerke, sina i osmero unučadi. Sin mu Adnan već je preuzeo većinu njegovih obaveza u Sočiju. Numan posebno gaji tradicionalne i porodične vrijednosti tipične za sandžačkog gorštaka.

Priznaje da lično poznaje predsjednika i premijera Ruske Federacije Vladimira Putina i Dimitrija Medvedeva.

Zaključuje da je i u poslu i u životu za svakog čovjeka najbitnije da je pošten i da ima svoju riječ.

Februar 18, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment

PRVI BOŠNJACI NA NOVOM ZELANDU

Abdullah Drury, mladi novozelandski istraživač na Univerzitetu Waikato, objavio je u prvom broju novopokretnutog časopisa Waikato Islamic Studies Review (mart 2015, vol.1, no.1, str. 29-49) članak pod naslovom “Većinom bezopasni: kratka historija prvog vijeka muslimanskog naseljavanja na Novom Zelandu”.

U ovom članku autor se bavi historijom naseljavanja muslimana od 1850-ih do 1950-ih na ovo ostrvo. Ti prvi muslimanski naseljenici gotovo su zaboravljeni u talasu skorašnjeg naseljavanja muslimana iz Azije i Afrike, većinom izbjeglica. Novozelandska muslimanska zajednica, koja danas broji oko 40 hiljada članova, ne može napisati svoju historiju bez oslanjanja na ovo rano muslimansko prisustvo.

Useljenici iz Dalmacije

Prvi muslimani na Novom Zelandu bili su indijski muslimani. Zatim su slijedili muslimani iz tadašnjeg Turkestana i slavenski muslimani, koji nas ovdje posebno interesuju. Naime, historijski izvori s početka 20. vijeka govore o useljenicima iz Dalmacije koji su se bavili poslovima oko kaučukove smole (gum-diggers). Među njima se prvi put nalaze muslimanska imena O. i Salko Hadžiahmetović (različito pisana). Oni su došli na Novi Zeland novembra 1904. brodom “SS Zealandia” zajedno sa dalmatinskim kopačima kaučuka. U popisu putnika oni su identifikovani kao “Armeni”.

Četrnaestog decembra 1904. vlasti su izdale dozvolu za iskopavanje u Aratipu Riding izvjesnom Lahiru Hadgovicu (Hadžović). Njemu su se 15. juna  1905. pridružili njegovi zemljaci Zaim Budalica, Ahmet Falajic, Osman Felajic, Ahmet Gulujatovic (vjerovatno Galijatović), te O. i Salko Hadziahmetovic. Sljedeće godine radnu dozvolu u mjestu Kaihu Riding dobili su Mustappa Fetagovich (Mustafa Fetahagić), Ahmet Fetagovic, Avdo Fetagovic i Ahmet Galyatovick (Galijatović). Ne zna se koliko su oni bili na Novom Zelandu, ali postoje podaci da su O. Hadziahmetovic i Zaim Budalica januara 1909. napustili Mokoia i otputovali u Sydney.

Godine 1907. zabilježena je grupa od trinaest “Hercegovaca muhamedanske vjere” u Maropiju, sjeverno od Dargavilla u Northlandu. Na čelu ove grupe bio je izvjesni Mustafa Fetahagich. Austrougarski konzul u Aucklandu obratio se 1. oktobra 1907. nadležnim novozelandskim vlastima s traženjem da se “Hercegovcima muhamedanske vjere dozvoli da se pojave na sudu u odjeći (riječ je o fesu, op. F. K) koju propisuje njihova religija”. Iz ovog podatka mogu se izvesti dva zaključka:

(1) Bošnjaci na Novom Zelandu početkom 20. vijeka su slijedili stav o tome da je distinktivna muslimanska nošnja vjerska obaveza i (2) austrougarske vlasti su taj stav podržavale kao dio slobode vjere.

SS Goya

Sljedeći podaci o Bošnjacima datiruju nakon Drugog svjetskog rata. Maja 1951. na brodu “SS Goya” došle su stotine izbjeglica iz istočne Evrope. Među njima je bilo i Bošnjaka. Tu se spominju Adem Firkatović i Šemso Jusović koji su se naselili u gradu Christchurch. Firkatović se oženio lokalnom djevojkom i bavio se biznisom. Jusović (Yusovich) je umro 8. juna 1990. i bio je u to doba jedan od najstarijih muslimanskih useljenika.

U ovo vrijeme, zaključuje autor, na Novom Zelandu nije bilo formalnih islamskih institucija pa je svaki pojedinac izgrađivao definiciju muslimanskog identiteta prema vlastitom razumijevanju vjere i obrazovanju. U tom formativnom periodu historije islama na Novom Zelandu bošnjačko prisustvo nije bilo beznačajno.

Dr. Fikret KARČIĆ

Izvor: Oslobođenje

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment

ZBOG PAZARCA, HRVATICA PREŠLA NA ISLAM – VIŠE SE NE ZOVE SILVIJA, SADA JE AIŠA (FOTO)

U gradu Wesel u ime Allaha vjenčali su se dvoje mladih i to Hrvatica Kadoić Silvija i Sandžaklija Habibović Mehrudin,zvani Meša.

Pred efendiom Redžom Sekićem i mnogobrojnom familiom.

Kadoić Silvija je posvjedočila da je postala muslimanka i sama izabrala ime Aiša,te prihvatila prezime svoga muža Habibović,pa se sada zove Aiša Habibović.

Fotografija korisnika/ce Novosti Sandzaka.

Sandžak PRESS

Januar 29, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

BOŠNJAČKA RUKA NIKADA VIŠE NEĆE NOSITI TUĐI BAJRAK!

U New Yorku u organizaciji Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije održan bošnjački muhabet
U Bošnjačkom islamskom kulturnom centru na Richmond Hillu u petak večer, 27. januara 2017., Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) u suradnji sa Islamskom zajednicom i Kulturnim centrom Plav-Gusinje u New Yorku, održali su bošnjački muhabet pod motom: „Bošnjače, ponosno podigni svoj bajrak“.

U finoj atmosferi bošnjačkog muhabeta, prisutnima su se obratili predsjednik Odbora Islamske zajednice u Plavu, nekoliko članova odbora BANA i IZ Plav-Gusinje.

Također, svoja viđenja oko trenutne situacije među Bošnjacima, balkanskom regionu, obnovi tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, ali i po pitanju bošnjačkog nacionalnog bajraka iznijeli su i prisutni u ovoj večeri.

Prema onome što se moglo čuti na skupu i nakon njega, uglavnom je vladalo opće raspoloženje da se među Bošnjacima moraju otklaniti nesuglasice, jačati vjerski, nacionalni i kulturni identitet, jačati institucije, čuvati emanet, vakuf, sa isticanjem da bošnjačka ruka nikada više neće nositi tuđi bajrak!

Članovi BANA najavili su da će u skorije vrijeme početi izvođenje radova na Memorijalnom centru žrtvama genocida „Šadrvan“ u Monticellu. Također da je u toku snimanje određenih kadrova i za drugi dokumenatrini film genocid nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju 1912-13. i 1919. godine.
Naši mladi su veče otvorili učenjem Kur'ana, a zatvorili ilahijom.

Program je počeo učenjem sure El – Kiame iz Kur'ana časnog, koju je proučio student Ammar Krcić, koji je također sve prisutne pozvao da zajednički pred duše šehida prouče El-fatihu.


Aida Šarkinović

– Nakon par uspješnih promocija knjiga bošnjačkih autora Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija ide dalje…. Sa ovim bošnjačkim muhabetom želimo da približimo Bošnjake, učvrstimo naše veze i da, uz svo poštovanje ovoj zemlji koja nas je udomila, da se zajednički odupremo onom negativnom zubu asimilacije. Zato se nadamo da smo ozbiljno shvatili poruku ovog skupa, te koliko je važno da mi Bošnjakinje i Bošnjaci ponosno nosimo svoj bajrak, te da taj emanet prenesemo na naše potomstvo…, rekla je ispred organizatora član IO BANA Aida Šarkinović, voditeljica programa.


Muharem Purišić, predsjednik BANA

Predsjednik Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije dipl. ecc. Muharem Purišić prisutnima se zahvalio na masovnom dolasku, posebno predsjedniku Odbora IZ u Plavu koji je odvojio vremena da u ovoj večeri bude sa nama. Također se zahvalio omladini i medijima koji prate skup.


Šefkija Šabović, predsjednik Odbora IZ u Plavu

Šefkija Šabović, predsjednik Odbora IZ u Plavu, u kratkom obraćanju prisutne je salamio u ime odbora na čijem je čelu, te svima je poželio puno uspjeha u svakom pogledu. Ujedno je naglasio:

– Hoću da vam poželim ono što ovdje najmanje imate; a svega imate, osim slobodnog vremena za familiju i sloge među džematima. Daj Bože da se složite, jer sloga, ljepota i sva snaga je u džematu. Molim Allaha dž.š. da vam podari svako dobro, – istakao je Šabović.

Senad Kočan, član IO BANA

 

O osnovnim ciljevima i zadacima Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije govorio je član IO Senad Kočan, koji je istakao da BANA pripada NVO sektoru, te da će raditi na zaštiti ljudskih prava; predstavljanje i zastupanje interesa svojih članova i koji budu zatražili uslugu ove asocijacije. Ističemo veoma blisku suradnju sa Vijećem za američko-islamske odnose (CAIR), organizacija koja se bori za ljudska prava, sa kojom ćemo u narednom period uraditi tribinu.
Kočan je u nastavku naglasio nekoliko osnovnih programskih ciljeva i zadataka BANA od kojih je izdvojio:
– zastupanje i predstavljanje interesa Bošnjaka;
– očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta;
– njegovanje bosanskog jezika i pisma;
– istraživati istinu kroz vrijeme o genocidima nad Bošnjacima;
– institucionalno očuvati sjećanje na bošnjačke žrtve genocidá u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu;
-zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda;
-zalagati se za ispravku neistinitih historijskih činjenica koji se tiču bošnjačkog naroda;
-zalagati se za poboljšanje ekonomskog stanja Bošnjaka, stanja sloboda…
– pospješivati prijateljske veze sa etničkim zajednicama koji žive u SAD, sa kojima nas vezuje svakodnevni život…itd.


Nevzad Kurtagić, sekretar BANA

 

Nevzad Kurtagić, sekretar BANA, govorio je o ključnim karakteristikama i važnosti bošnjačkog bajraka.
– Čast je nositi bajrak sa ljiljanima i biti pod ovim bajrakom pod kojim su se časno borili najbolji bošnjački sinovi, da naglasim, da ruke nisu okrvarili, obraz su sačuvali i ovu bjelinu našeg bajraka. Zato ga sa ponosom nosimo jer su ga nosili i državu Bosnu i Hercegovinu pod njim branili svi Bošnjaci, od Gusinja, Plava, Rožaja, Bihora, Bijelog Polja, Pljevalja, Novog Pazara, Tutina. Sjenice, Prijepolja, Priboja i naravno svim gradovima Bosne i Hercegovine…rekao je između ostaloga.

Kurtagić je također naglasio: – U kontekstu slobodne nacije i razvoja države i regije gdje su Bošnjaci autohton narod, bez straha i ustručavanja podignimo svojim čistim rukama časni bošnjački i sandžački bajrak. Najzad to garantiraju ustavi država u kojima živimo: Crna Gora, Srbija, Kosovo, Makedonija…. Zato u svim prilikama na kojima se nose bajraci, manifestacije, svadbe i druge svečanosti nosimo sa ponosom samo naš bošnjački bajrak!!! – zaključio je on.


Avdo Metjahić

Najstariji član BANA i član UO, Avdo Metjahić, autor više knjiga je istakao u posljednjih 100. godina, nametali su nam tuđe zastave.

– 21. maja 1992.godine sa nekoliko naših Bošnjaka bio sam prisutan na počasnom podizanju zastave Republike Bosne i Hercegovine ispred UN-a, poentirajući da je tu bio i Šefkija Radončić. Zastava je bila podignuta na trećem koplju, i tako smo svi bili srećni. Bajrak je nešto po čim se svi skupa trebamo okupljati.

Razočara me kada vidim u našem zavičaju podižu zastave sa krstovima. To mu dođe nekako isto kao kada bi Židovi isticali i podizali zastavu sa kukastim krstom ondašnje nacističke Njemačke, kaže Metjahić i nastavlja: – Personalno ja to nikada neću učiniti posebno što znam historiju toga bajraka i šta je sve kralj Nikola počinio našem narodu u Plavu i Gusinju 1912. i 1913., uključujući i one poslije njega do današnjih dana, – zaključio je on.


Prisutni pažljivo prate svaki detalj i riječ na 5-minutnom video klipu iz dokumentarnog filma “Bošnjaci – genocid u kontinuitetu”

 

Poseban utisak na prisutne je ostavio 5-minutni isječak iz dokumentarnog filma “Bošnjaci – genocid u kontinuitetu” autora Avde Husienovića u produkciji Bošnjačko-američke nacionalne acocijacije (BANA). Snimanje filma je započelo marta 2013., u periodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju, kada je krenula hajka protiv žrtava i potomaka žrtava genocida od strane crnogorskog esbilišmenta koji angažiraju svoje udbaše u CG i New Yorku i Sarajevu. U filmu su obuhvaćena do sada istražena područuja gdje je genocid počinjen nad Bošnjacima. Inače film traje 135 minuta, premijere i projekcije su ljetos održane u Plavu, Gusinju, Rožajama, Novom Pazaru, Pljevljima, i u novembru u Sarajevu, dok se u skorije vrijeme očekuje velika premijera u New Yorku, Torontu, a nakon toga u drugim gradovima Amerike.

Esad Krcić

O razlozima i važnosti snimanja filma govorio je osnivač i gl. urednik Bošnjaci.Net Esad Krcić, ujedno član IO BANA. On je posebno istakao da se radi o filmu o genocidu nad Bošnjacima, nad kojima se u kontinuitetu više od 300 godina planirano i organizirano provodi od Gusinja do Cazina. Krcić se osvrnuo na genocid nad Bošnjacima i Albancima u Plavu, da se od 1912./13 i 1919. do danas taj kraj se nikada nije oporavio. Govorio je ukratko i o planski počinjenim genocidima nad Bošnjacima u drugim mjestima u Sandžaku i Bosni.

Također je istakao važnost da Bošnjaci nakon svega poštuju nacionalna obilježja i naglasio da više nikada ni jedan čestiti Bošnjak u svojoj ruci neće nositi tuđi bajrak.

Hadži Ago Kolenović

Hadži Ago Kolenović je istakao da u periodu obilježavanja 100.godišnjice genocida u Plavu i Gusinju zacrtano je nekoliko važnih planova i ideja koje završavamo jednu po jednu. Dokumentari film je, havala Bogu, završen, sada je na red izgradnja Memorijalnog centra žrtvama genocida “Šadrvan” u Monticello-u, pred duše šehida. Jer u Plavu i Gusinju nisu našli mjesta i razumjevanja da se napravi. Kolenović je posebno naglasio, da Bošnjački centar u kojem je održava skup, 100-tinu godina je bio crkva, ali baš pred 100.godišnjicu kada su pokušavali nasilno da pokrste sve naše u Plavu i Gusinju, Allah dž.š. je dao dar i beriket da ovaj novi centar bude škola za naše buduće generacije.

Hadži Smajle Srdanović, predsjednik IZ&KC Plav-Gusinje

Predsjednik IZ&KC Plav-Gusinje h. Smajle Srdanović je istakao važnost dokumentarnog filma koji treba imati svaka naša porodica, gledati, učiti, pamtiti…
– Naš narod ima nešto što zovemo merhamet i nakada na nikoga ne bi digli ruku… ne možemo da shvatimo da ima takvih da ženu u drugom stanju raspore ubiju nju i dijete; ili da tek novorođenu bebu (u Potočarima) koja je pustila tek prvi plač, uzme je slomi joj vrat, zgazi je i kaže ovo dijete vam nikada više neće zaplakati… to ne može da uradi insan, to može da uradi samo onaj koji su ispod nivoa hajvana, naglasio je on.
Srdanović je također istakao da na ovakvim skupovima naša organizacija vam ne nudi niti mržnju, niti poziva na osvetu već kroz edukaciju da naučite da nam se više nigdje i nikada ne dogodi ono što se događalo. Najzad znamo mi dobro zašto smo ovdje!


Bajram Julević

Kratko se obratio Bajram Julević koji je istakao važnost korišćenja pojmova bošnjačke i sandžačke zastave.


Halil Lješnjanin

Zbog nerazumijevanja u zavičaju Plavu i Gusinju za izgradnju memorijalnog obilježja sjećanje na žrtve genocida, Halil Lješnjanin koji u centru Plava posjeduje stan u zgradi do Opštine sa velikom izlaznom terasom od 150 km2 ponudio je da je pokloni u svoje ime i porodice da se na tome mjestu uradi projekat i uradi memorijalno obilježje, što je izazvalo burne reakcije prisutnih.

Nuro Bicić

Nuro Bicić je istakao da podržava rad BANA i komentarisao političko-društvene prilike među državama na Balkanu. Više sa ironijom je rekao, da je dobro što se „voz zdravo i dobro vratio sa granice Kosova za Beograd“. Također je istakao važnost revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid nad Bošnjacima. On je naglasio, s obzirom da je srpsko-hrvatski savez očigledno na snazi, te da se Dodik i Čović ne slažu za obnovu postupka, znači da su Bošnjaci usamljeni, ali to nam je velika opomena, te da trebamo biti oprezni. Bicić je još istakao da je prošle godine bio u zavičaju u vremenu premijere dokumentarnog filma, te da je razačoran nezainteresiranošću naših ljudi za tako važne projekte, što na jedan način govori da ljudi nemaju slobode.


Dr. Mersim Ziljkić, portparol BANA

Dr. Mersim Ziljkić, portparol BANA, je u vremenu premijere i projekcija bio u zavičaju, uzvratio je na Bicićeve riječi o posjećenosti, ali napomenuo da dobro znamo kakve su političke igre tamo.
– Plav i Gusinje su herojski gradovi, ali su trenutno, kako kažu – porboljeni, ali nemojte da se razočarate, ja sam presrećan da je u Gusinju u Centru za kulturu bila puna sala, s obzirom kakve su bile intrige i propagande, čak su mi rekli neki ljudi da se sve to izbojkotuje. Ipak, svaki naš čovjek koji nosi din i iman, kada su ovakvi projekati u pitanju, nema toga koji neće sjesti i pogledati ovaj film.
Dr. Ziljkić se posebno zapitao, otkud u nama Bošnjacima toliki merhamet nakon toliko genocida koji su sprovedeni, nakon toliko silovanja, ubijanja, pljački … i kako to da mi nakon svega pružamo ruku pomirenja? Kako da mi ne mrzmo, da opstajemo u dinu, naciji i u džematu. To je Allahova volja…
– Ne može niko da razvoji mene od braće Gusinjana niti njih od mene. Nema te države u svijetu koja može proturiti u mom mozgu da su mi Gusinjani, Rožajci, Pazarac neprijatelj… da nam je Bosna tuđa država; to je naša matica! Znajte dobro, bez Bosne nema našeg opstanka Bošnjaka, ali vjerujte bez Bosne, Kosova i Albanije ne može opstati islam u Europi. Zato moramo da volimo našu maticu Bosnu!

Financijsku potporu radu Bošnjačko-američkoj nacionalnoj asocijaciji nenametljivo su pružili i ponudili Bošnjaci i biznismeni koji su bili prisutnu u ovoj večeri bošnjačkog muhabeta.

Selma Radončić je prekrasnim glasom otpjevala ilahiju, što je bio kraj zvaničnog programa, ali i početak za bogati sohbet koji su pripremile vrijedne Bošnjakinje. Večeru su sponzorisali hadži Zijo Suljić, h. Smajle Srdanović i Mirsad Klapija. (Foto: Ammar Krcić i Tekst: H. Redžić)


Odličan izvođač ilahija i kasida: Selma Radončić

 

Autor: Tim Bošnjaci.Net

Januar 29, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

Kada će Milo Đukanović odgovarati za ubistva Bošnjaka?

Crnom Gorom teče Zeta, a uskoro će i Neretva – kazao je 22. oktobra 1991. godine u Podgorici Milo Đukanović, tadašnji premijer Crne Gore, i odmah krenuo u mobilizaciju hiljade rezervista bivše JNA.
Objašnjavao je da se „rat ne dobija dezerterstvom nego mobilizacijom”. Uskoro je te svoje vojnike poslao u BiH, uglavnom na teritoriju Hercegovine.

Krvavi pohodi Danas, dvadeset godina kasnije, sve više se razotkriva uloga Mile Đukanovića, bivšeg predsjednika i premijera i bivšeg i sadašnjeg apsolutnog lidera Crne Gore.

Naravno, razotkriva se i uloga Momira Bulatovića, nekadašnjeg prvog Đukanovićevog saradnika, ortaka i pobratima, piše “San”.  Ovog puta ćemo ih dobiti i završiti zajednički život s njima, nadam se zauvijek” – hrabrio je svoje vojnike Đukanović dok su išli u krvave pohode u BiH i Hrvatsku, da ubijaju, siluju, pljačkaju sve one koji nisu Srbi.

I Đukanović i Bulatović već godinama pokušavaju da ispeglaju svoju ulogu u srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH i Hrvatsku, objašnjavajući da je „ponekad bilo i teških riječi, bila su takva vremena”.

Izvjesno je, međutim, da će račune morati da polože. Takve informacije „San” je dobio i iz svojih izvora u međunarodnoj zajednici. Osim toga, Đukanović je u svjetskim medijima okarakterisan kao šef međunarodne bande koja se godinama bavila krijumčarenjem cigareta ogromnih razmjera i na tome stekla bogatstvo.

U sudu u italijanskom Bariju u toku je suđenje grupi najbližih Đukanovićevih saradnika, prijatelja i kumova za krijumčarenje cigareta. Zbog imuniteta koji je imao kao predsjednik i premijer Crne Gore, on nije na optuženičkoj klupi, a najavljuje se da će uskoro biti izveden pred sudije.

Likvidacije u Foči u maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti, crnogorske vlasti kojima je komandovao Đukanović isporučile su Radovanu Karadžiću. I svi su odmah likvidirani. Ni do danas nisu otkriveni posmrtni ostaci nekih od tih žrtava.

Momir,Milo,Sloba,Senta 25.06.1993.
Momir,Milo,Sloba,Senta 25.06.1993.

Viši sud u Podgorici nedavno je oslobodio devetoricu bivših visokih funkcionera crnogorske policije koji su bili optuženi za deportaciju izbjeglica iz BiH. Otkriveni su i novi detalji,  Aleksandar Zeković, najistaknutiji borac za ljudska prava u Crnoj Gori, otkrio je da su izbjeglice iz BiH koji su utočište našli u toj zemlji, i 1994., odlukom crnogorskih vlasti, autobusima deportovane ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, zatim prebacivane u zatvor u Foči i tu ubijeni!

Crnogorske vlasti su formirale sabirni centar za izbjeglice iz BiH u zgradi policije u Herceg Novom. Bošnjake su isporučivali na zahtjev Radovana Karadžića a pod izgovorom da idu u razmjenu.

Djukanovic_Bulatovic1991_big

Izbjeglice iz BiH srpske nacionalnosti Đukanovićeva vlast je prisilno mobilisala i slala u Karadžićevu vojsku. “Sada je definitivno jasno i postoje nepobitni dokazi da su za te zločine krivi tadašnji predsjednik i premijer Crne Gore Momir Bulatović i Milo Đukanović” – izjavio je za njemačke medije Koča Pavlović, poslanik Parlamenta Crne Gore.

Potpuno je nesporna njihova odgovornost i nadam se da ćemo brzo dočekati da se provede pošten i fer sudski postupak kojim će se konstatovati njihova krivica za ono što se dogodilo deportovanim Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine.

Januar 26, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

Ohio (SAD): Komšije ostavile dirljivu poruku jednom muslimanu nakon Trumpove inauguracije

Ohio: Komšije ostavile dirljivu poruku jednom muslimanu nakon Trumpove inauguracije

Osoba koja ima Twitter profil na ime Hend Amry objavila je zanimljivu poruku. “Nakon Trumpove inauguracije neke komšije su ostavile ovo pismo na vratima moja amidže u Cincinnatiu, Ohio”. Amry je objavila fotografiju spomenute poruke. 

Dragi komšija

Danas počinje novo razdoblje za našu zemlju. Bez obzira šta se desi molim te znaj da postoji još mnogo ljudi koji će se boriti za tvoje pravo da praktikuješ svoju vjeru, da nastaviš svoj život bez diskriminacije. Dobrodošao si u naš komšiluk i ako vam je potrebno bilo šta molim vas kucajte na naša vrata.

Saff

Januar 22, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

Kako sačuvati identitet Bošnjaka u dijaspori

S obzirom da se u odnosu na matični narod ili svoj zavičaj i matičnu državu više od milion Bošnjaka nalazi u dijaspori rasijano širom svijeta razlozima političke ili ekonomske prirode, ovo pitanje zaslužuje studiozniju analizu. No, zauhar i sevap makar zrnom istine ukazati na dileme sadašnjosti i budućnosti u eri globalizacije kada se stvaraju uslovi da kako bi narod rekao „Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi“.

Rukovođeni iskustvom ljudskog života počećemo ovim redom:

1. Izbor imena pri rođenju djeteta, kao identifikatoru pripadnosti jednom narodu. Bezbroj je primjera, da razlozima mješovitih brakova ili kompleksom malih naroda i strahom da će mu ime biti smetnja ako se po njemu prepoznaje njegova nacionalna pripadnost, postoje pojave odstupanja od klasičnih muslimansko-bošnjačkih imena i uzimaju se imena koja nemaju tradiciju u svom izvornom narodu. Izlaz iz tih dilema može se naći u svom porodičnom stablu ili imeniku-priručniku vjerskih službenika, kako je ranije bila praksa da oni nadijevaju ime novorođenčetu. Jer univerzalna demokratija i civilizacija budućnosti u koju polažemo nadu ne bi trebalo da cijeni vrijednost ljudi po imenima, već po radu i sposobnostima.

2. Maternji jezik i vjera su takođe glavni stubovi identiteta.
Iz sopstvenog iskustva znamo da su glavni činioci formiranja tih obilježja bile naše majke, a tako će biti i u budućnosti. Zato se i jezik zove maternji jezik, a svjedoci smo da zbog mnoštva mješovitih brakova, često iznuđenih potrebom da se radi viza, boravka i zapošljenja sklope, mnoga djeca naših gastarbajtera ne znaju bosanski-bošnjački jezik ili jezik svojih predaka. No česti su slučajevi da djeca i iz brakova Bošnjaka i Bošnjakinja ne znaju svoj maternji jezik, jer im okolina gdje žive čini da od svojih vršnjaka nauče taj jezik, a pogotovu, kad pođu u školu uče jezik države u kojoj žive. Lijek tome je pored uloge majki, što češća posjeta zavičaju svojih roditelja, boravak kod srodnika. Tom prilikom djeca pored jezika svojih predaka saznaju svoje srodnike, pozitivnu kulturu naših naroda u poštovanju starijih u kući, gdje žive i po tri generacije, što nije slučaj u zapadnim zemljama, poštovanju gosta, putnika, a takođe djeca upoznaju prirodne ljepote zavičaja predaka-more, planine, rijeke, izvore, floru i faunu i gostoprimstvo, te se u njima javlja želja da što češće dolaze u zavičaj predaka i upoznaju njihove običaje, tradicionalnu nošnju, narodne pjesme i igre-folklor i stiču svoje drugove i prijatelje.
Što se tiče vjerskih i islamskih objekata u dijaspori međunarodno pravo i ustavi demokratskih država dozvoljavaju njihovo postojanje i podizanje, kao i vjerske pouke i postoji dosta primjera solidarnosti naših radnika u dijaspori u tom smislu.

3. Bosanski jezik kao obavezni ili dopunski je u školama u dijaspori.
Poznato nam je da u državama eks Jugoslavije u nastavnim programima maternjeg jezika ili jezika dotične države postoji i bosanski jezik negdje kao izborni, negdje kao dopunski, negdje su njegovi elementi utkani u čitanke jezika dotične države. To umnogome zavisi i od zalaganja bošnjačkih nacionalnih savjeta i foruma, a kao primjer uzorne čitanke za bošnjački jezik u osnovim i srednjim školama naveo bih čitanku prof. Alije Džogovića za osnovne i srednje škole na bosanskom jeziku koje sveobuhvatno prikazuju elemente bošnjačke usmene i pismene književnosti, slikarstva, arhitekture itd.

4. Kulturna baština Bošnjaka izvor saznanja naučnih i umjetničkih vrijednosti svoga naroda, pored ostalog sadrži:
a. Usmeno narodno stvaralaštvo.
b. Umjetničko stvaralaštvo-književnost, slikarstvo, muzika i arhitektura.
Napominjemo da su vrijednosti kulturne baštine Bošnjaka na nivou vrijednosti drugih naroda-književnost, narodna epika, lirika, narodne rukotvorine, orijentalna i memorijalna arhitektura i da svaka bošnjačka porodica treba da ima porodičnu biblioteku naučnika i pisaca svoga naroda, neku umjetničku sliku iz svog kraja, CD sa folklorom, nošnjom, prikazom izvornih pjesama, igara, nošnje, tradicionalnog enterijera u kućama itd.

5. Uloga medija, radija, tv, novina i časopisa
Preko svojih predstavnika u institucijama vlasti dotičnih država izboriti se da se elementi nacionalne kulture prikazuju, da se akcijama solidarnosti i budžetima opština gdje žive Bošnjaci i dotacijama države omogući izlaženje časopisa i listova bošnjačko/muslimanskog naroda, dotira izdavačka djelatnost i ostali oblici djelovanja. Takođe još pripadnici bošnjačko-muslimanskog naroda u institucijama vlasti dotične države treba da se zalažu za ostvarenje prava svog naroda na nivou prava ostalih naroda pripadnika dotične države u svim oblastima značajnim za život i identitet.

6. Oživljavanje rada udruženja naučnika i umjetnika Bošnjaka u dijaspori
U ovoj oblasti značajnu ulogu imaju gradovi sa fakultetskim centrima, jer se samo znanjem i knjigom može stići u budućnost i prihvatiti utakmica sposobnosti koju nameće razvoj. Treba ozvaničiti tradiciju godišnjih susreta naučnih i književnih i likovnih susreta i manifestacija za svako veće mjesto gdje postoji značajan procenat stanovnika Bošnjaka i razmotriti eventualnu mogućnost formiranja ogranaka Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

7. Organizovanje ljetnih sastanaka sa ljudima iz dijaspore koji dolaze u posjetu zavičaju gdje bi se dogovorile akcije solidarnosti za ulaganja u objekte i akcije od važnosti za zavičaj-stvaranje fondova za stimulisanje rada ili izgradnju objekata od prioriteta za dotično mjesto. Sastanke bi organizovali nadležni iz struktura vlasti ili foruma Bošnjaka.

8. Odgovori na ova i buduća pitanja očuvanja identiteta Bošnjaka uvjeren sam već se nalaze u naučnim i književnim djelima bošnjačkih mislilica-filozofa i književnika kao i u djelima koja afirmišu našu kulturnu baštinu, što sve upućuje na zaključak da i bošnjačko/muslimanski narod ima u svojoj tradiciji i u svom savremenom naučnom i umjetničkom potencijalu vrijednosti koje su na nivou vrijednosti drugih prosvijećenih naroda, te treba sve što je vrijedno znati, čuvati i cijeniti.

9. Internet komunikacija između pojedinaca bez obzira na udaljenost koristeći odgovarajuće Internet servise te posjećivanje web sajtova udruženja Bošnjaka, foruma, organizacija i sl.

Smatramo na kraju da Bošnjaci koji u suštini svog bića imaju humanizam (merhamet), i koji su protivnici nasilja, sujete i sebičnosti i obavezni da cijelog života tragaju za novim znanjem, imaju svoju budućnost u vremenu koje dolazi pod uslovom da odbace pojave sebičnosti i prevladavanje ličnih interesa nad interesima napretka svog naroda i da su u svojim progresivnim akcijama uporni, dosljedni i jedinstveni.

Januar 7, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

Bosanskohercegovačka dijaspora

Bosanskohercegovačka dijaspora je pojam novijeg datuma, iako je i prije 1990-ih godina kao takav postojao u sklopu političke (Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka u Turskoj početkom 20. vijeka) i ekonomske migracije (posebno u zemlje Zapadne Evrope tokom 1960-ih i 1970-ih godina).

U većoj mjeri bosanska dijaspora postoji kao društveni fenomen ili zasebna društvena grupa tek od početka 1990-ih godina, kad su velike grupe stanovništva Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaka i dijelom bosanskih Hrvata i Srba) prognane iz matične zemlje od strane agresorskih vojski i paramilitarnih jedinica.

Migracijski ciljevi bosanske dijaspore bili su prvobitno zemlje u kojima su već postojale određene grupe bosanskih građana (Njemačka, Švicarska, Austrija), prijateljski naklonjene zemlje i zemlje sa posebnim historijskim vezama sa Bosnom (Turska, Italija, Mađarska, Češka), te tradicionalne emigrantske zemlje sjeverne Evrope (Norveška, Švedska, Danska, Holandija). Zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji dio stanovnika Bosne i Hercegovine odlučuje se tokom druge polovine 1990-ih godina da napusti zemlju u pravcu zemalja “Novog Svijeta”: Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda.

Sličan potez poduzima i dio bosanskih iseljenika u Njemačkoj, koji zbog nerješenog boravišnog statusa nije mogao ostati u zemlji, a svoju perspektivu ne viđa u povratku u domovinu. Grube procjene govore danas o oko 1,5 do 2 miliona Bosanaca u dijaspori, izvan matične zemlje Bosne i Hercegovine.

Januar 7, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment