Isa-beg Ishaković, vojskovođa, osnivač Sarajeva, Skoplja, Novog Pazara

Značaj djelovanja Isa-bega Ishakovića za historiju Bosne i Hercegovine i Sarajeva nemjerljiv je s obzirom na to da je ovaj sposobni vojskovođa i političar uspio ostati zapamćen kao osnivač gradova i veliki vakif. Isa-beg je osnovao Sarajevo kao zasebnu urbanu i graditeljsku cjelinu početkom marta 1462. godine, a u 2017. navršava se punih 555 godina postojanja tog grada.

Ishaković je prije Sarajeva osnovao cijeli niz drugih gradova na Balkanu, a najvažnija mjesta koja i danas u sklopu svojih urbanih cjelina imaju objekte koji su njegov vakuf jesu Skoplje i Novi Pazar.

Zanimljivo je, kaže u razgovoru za Al Jazeeru historičarka iz Sarajeva Ramiza Smajić, da je Isa-beg Ishaković prvi objekat na području Sarajeva podigao nekoliko godina prije nego što je napisana vakufnama, koja se smatra dokumentom osnivanja grada. Isa-beg je 1457. godine, po naređenju sultana Mehmeda Fatiha II, podigao džamiju danas poznatu kao Careva, a nedaleko od džamije izgradio je dvor – Saraj – po kojem grad i dobija ime.

Udareni temelji Sarajeva

Vakufom Isa-beg Ishakovića podignuti su prvi graditeljski objekti orijentalno-islamske gradske kulture na području Bosne i Hercegovine, a sama vakufnama, kako pojašnjava Smajić, najstariji je osmanlijski dokument takve vrste u Bosni i Hercegovini. Uspostavljanje vakufa proizvod je planirane državne politike koja je carske velikodostojnike obavezivala da ostavljaju legate u mnogim gradovima, pa je, djelujući po tom principu, i Ishaković prije sarajevskog utemeljio i vakufe u Skoplju i Novom Pazaru.

Sama vakufnama dokument je u kojem su pobrojani objekti koji će biti podignuti, kao i način na koji će oni biti održavani. U vakufnami se ne spominje ranije podignuta džamija, a rad njenih vjerskih službenika finansirao se direktno iz carske blagajne. Vakufnama eksplicitno spominje tekiju i most.

“Vakufnama Isa-bega Ishakovića napisana je na arapskom jeziku s uobičajenim uvodom, u kojem se objašnjava zašto vakif izdvaja dio svoje imovine za podizanje i održavanje svog vakufa. U ovoj vakufnami Isa-beg Ishaković uvakufljuje tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac (današnja Bentbaša), hamam (banju), tekuću vodu za potrebe hamama, han, dućane i više zemljišnih površina na području današnjeg Sarajeva i okoline”, pojašnjava Smajić.

Vakuf u Novom Pazaru i Skoplju

Osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković veliki je vakif i Novog Pazara. Praktično mu je udario temelje podizanjem vojnog logora s obzirom na to da je taj prostor bio na udarnoj liniji osmanlijskih osvajanja. Uslijedila je izgradnja hamama (još uvijek aktivan kao “banja”) i džamije (porušena nakon Prvog svjetskog rata).

Iako je Ishaković i u Skoplju uvakufio veliku džamiju na ime svog oca Ishaka, najviše se spominje kao osnivač Sarajeva. I on i njegovi sinovi ostat će zapamćeni po vrlo prijateljskim odnosima sa Dubrovnikom, i to ne samo preko trgovaca nego i preko ljekara koji su dolazili iz Dubrovnika da liječe u Bosni. Često su razmjenjivani i pokloni povodom praznika ili porodičnih slavlja.

 

Tekija i mnogi drugi objekti

Tekija koju je uvakufio Isa-beg Ishaković upotrebljavala se ne samo za vjerske svrhe nego i kao svratište, prenoćište i kuća za siromašne, a njena multifunkcionalnost činila ju je svojevrsnim društvenim centrom tek formirane gradske sredine. Osim tekije, u vakufnami se spominje i most za koji je Isa-beg naložio da se podigne na Miljacki i koji je spajao, s jedne strane, Carevu džamiju, a sa druge mjesto na kojem se danas nalazi Kolobara-han.

Prvobitno Sarajevo nalazilo se na području današnje Bentbaše, a s razvojem gradskog života ono će se širiti nizvodno niz Miljacku. Na svojim historijskim počecima Sarajevo je cijeli dio grada koji je dao izgraditi Isa-beg Ishaković pamtilo po toponimu koji je dobio ime po osnivaču grada, a tek je u kasnijem periodu promijenio naziv.

“Na osnovu istraživanja iz prvorazrednih izvora danas znamo da je Isa-beg našao najprikladnijim da se na mjestu srednjovjekovnog naselja Brodac (današnji prostor od Bentbaše do Baščaršije) utemelji novi grad. Isa-beg je to zemljište oduzeo zatečenim vlasnicima, a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Tu na Bentbaši dao je izgraditi tekiju (záviju) i musafirhanu (gostionicu), koja se smatra najstarijom u Bosni. Cijeli taj dio naselja nazivan je Isa-begovom mahalom narednih pola stoljeća da bi vakufima Muslihudina Čekrekčije polahko prešao u upotrebu naziv Čekrekčijina mahala”, objašnjava Smajić.

Mnogi objekti vakufa uništeni kroz historiju

Ishaković je za potrebe održavanja objekata džamije, tekije i mosta uvakufio veliki broj objekata i zemljišnih parcela. Direktor vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Senaid Zajimović pojašnjava da je kao vakif Isa-beg podigao devet mlinova na Miljacki i ostavio veliki broj zemljišnih parcela namijenjenih isključivo za izdržavanje vakufa.

Iako je izgrađena sredstvima iz carske riznice, Careva džamije danas je dio Isa-begovog vakufa i predstavlja najljepši spomenik njegovog vremena i dobročinstva. Mnogi objekti tog vakufa s vremenom su uništeni, ali Careva džamija i hamam koji se nalazi tik uz nju i danas su dio sarajevske gradske jezgre.

“Danas od Isa-begovih vakufa imamo živu Carevu džamiju, koja je nekoliko puta rušena i pretvarana čak i u magacine, ali je uvijek nakon rušenja bila i popravljana. Posljednji popravak Careve džamije desio se 2015. godine, kada je obnovljen i hamam. Taj hamam je do 2015. bio ruglo Sarajeva, a imao je sudbinu kao i mnogi drugi slični objekti i vakufi u Bosni i Hercegovini. Bio je uništavan, uzurpiran, otuđivan, nacionaliziran, a 2004. proglašen je nacionalnim spomenikom, a godinu kasnije vraćen je Vakufskoj direkciji”, kaže Zaimović.

Dvorac (Saraj) koji je podigao Ishaković, po kojem je, uostalom, grad i dobio ime, uništen je još u vrijeme Osmanlijskog carstva, a na njegovom mjestu podignuti su vojni logor i kasarna. Historijski izvori nedvosmisleno lociraju Saraj na mjesto gdje se danas nalazi sjedište Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, a Zajimović kaže da taj odabir nije nimalo slučajan zato što su na mjestu osmanlijske kasarne i austro-ugarske vlasti po dolasku u Bosnu podigle zgradu namijenjenu za smještaj vojske i vojne komande.

Austro-Ugarska radi intervencije

Austro-ugarske vlasti napravile su intervenciju na još jednom objektu Isa-begovog vakufa, vjerovatno s namjerom da poboljšaju i ojačaju putnu infrastrukturu grada, ali su tom intervencijom narušili i izmijenili prvobitni izgled objekta. Most koji je Isa-beg podigao, a koji se nalazio na Miljacki i spajao Carevu džamiju i Kolobara-han, ne nalazi se, između ostalog, na originalnoj lokaciji.

“Most je preživio, ali je austro-ugarska vlast donijela odluku da ga pomakne uzvodno 10 do 20 metara i on je na ovom današnjem mjestu. Ostalo je ime, pa se on danas zove Careva ćuprija. Prvobitni most je uništen jer je Austro-Ugarska kameni most zamijenila betonskim”, objašnjava Zajimović.

Mlinovi na Miljacki potpuno su uništeni, a većina zemljišnih posjeda, koji su bili dio Isa-begovog vakufa, u vrijeme dviju Jugoslavija otuđeni su, a zatim nacionalizirani ili predani privatnim licima na upotrebu, kaže Zajimović potcrtavajući da je “Kolobara-han fizički prisutan, ali je bio uništen i vakufska direkcija planira da obnovi taj objekat”.

Porodično porijeklo

Isa-beg Ishaković drugi je sandžak-beg Bosanskog sandžaka, a vojno-administrativnom oblašću upravljao je od 1464. do 1470. godine. Bio je posljednji krajišnik Bosanskog krajišta, kaže Ramiza Smajić, a o njegovom porijeklu postoje dvije verzije koje kažu “da je riječ o bratu Stjepana Vukčića Kosače, Hranušiću, koga je ovaj predao sultanu Mehmedu Fatihu II kao izraz lojalnosti, a on primio islam i izgradio karijeru kao pripadnik vojničke klase ili da je riječ o pripadniku istočnobosanske velikaške porodice Pavlović koga su zarobile akindžije, a on se onda pokazao kao izuzetno sposoban i naslijedio vođu akindžija”.

Isa-beg Ishaković zbog svog graditeljskog i prosvjetiteljskog djelovanja spada u red najznačajnijih ličnosti historije Bosne i Hercegovine. Iako je prije dolaska u Bosnu osnovao još nekoliko balkanskih gradova, od kojih su najveći Skoplje i Novi Pazar, historiografija ga pamti kao čovjeka koji je izabrao lokaciju, a zatim graditeljskim nalozima udario prve obrise Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera

Mart 18, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

Dokument “Vojske RS”: Ostatke džamije na “mesto gde se deponuje otpadni materijal”

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu porušeno je više od šest stotina džamija u Bosni i Hercegovini.

Također, srušeno je i 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata.

Na teritoriji pod kontrolom samozvane Vojske RS srušene su 534 džamije, a na teritoriji koju je kontrolisalo ‘Hrvatsko vijeće obrane’ 80.

Uništeno je ili oštećeno više od 80 posto od 1.144 džamije, koliko ih je bilo u Bosni i Hercegovini prije 1992.

U prilogu pogledajte naredbu Drinskog korpusa, koju potpisuje pukovnik Milutin Skočajić, dokument koji svjedoči vrijeme planskog rušenja i uklanjanja džamija.

Januar 31, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

STARI GRAD SREBRENIK – BLAGO SKRIVENO IZA DEBELIH ZIDINA

Kula je bila dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti…

Stari grad Srebrenik (u Srebreniku ga zovu Gradina), prvi put se spominje 15. februara 1333. godine u ugovoru koji su pod Srebrenikom (tzv. Srebrenička povelja) zaključili Ban Stjepan II Kotromanić (1322. – 1353.) sa jedne i predstavnici Dubrovačke Republike sa druge strane o ustupanju Stona, Pelješca, Prevlake i još nekih posjeda Republici u zamjenu za godišnji danak od 500 perpera.

Srebrenička kula jedna od najočuvanijih tvrđava iz srednjeg vijeka u BiH bila je dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti.4 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

Stari grad Srebrenik sastoji se iz tri dijela koja se nadovezuju jedan na drugi sa četiri kule i omanjim dvorcem. Donji grad čini ulazna kvadratna četvorostrana kula – kapija sa pomoćnom zgradom i dvorištem. Odatle se pored zaobljene četvorostrane kule stiže do platoa na kome se nalazi kasarna, odakle, pored kvadratne četvorostrane kule, vode kamene stepenice do kapije Gornjeg grada odnosno Srebreničke citadele.

U citadeli se nalazi manji dvorac, pored koga je na vrhu stijene iznad ulazne gradske kule – kapije smješten veliki okrugli četvorostrani Donžon.

2 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

U periodu poslije Osmanlija Srebrenik je bio u izvjesnoj historijskoj zaleđini, pa nema puno svjedočenja o gradu iz perioda austro-ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije. Ponovno buđenje doživljava poslije Drugog svjetskog rata.

Do Starog grada dolazi se magistralnim putem M-18 (Sarajevo – Orašje). Ako dolazite prvi put, u centru Srebrenika na semaforima pratite putokaz za Gornji Srebrenik i strmom cestom krenite prema Gradini.3 Stari grad Srebrenik   Blago skriveno iza debelih zidina

Nakon pet kilometara vožnje  na velikoj raskrsnici, između seoskog mezarja i trgovine, skrenite desno. Nakon oko 200 metara vožnje ili šetnje po lošem makadamskom putu, naći ćete se na odredištu. Iza metar i pol debelih vanjskih zidova ovog impresivnog zdanja skriva se pravo historijsko blago.

Tvrđava je za posjetitelje otvorena od 8 do 18 časova u ljetnom periodu, a u zimskom od 9 do 17. Cijena ulaznice je simbolična – jedna marka.

Januar 31, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

Da je oslobođena Banja Luka, velikosrpska ideja bila bi poražena

U oktobru 1995. branioce Bosne i Hercegovine zaustavila je politika

12. OKT. 1995., NAPAD NA PRIJEDOR

U Sanskom Mostu, posljednjem oslobođenom gradu tokom agresije na RBiH, 10. oktobra 1995. godine, dok više od 500 preživjelih Bošnjaka jeca u nevjerici da su dočekali svoje oslobodioce pripadnike bosanske vojske, radoznala strana novinarka generala Atifa Dudakovića pita: “Šta je sljedeći cilj”?

General odgovara protivpitanjem: “Šta Vi mislite”? Novinarka kaže: “Banja Luka”, a general će na to kratko: “Slažem se”. Činilo se da će u nezaustavljivom pohodu pripadnika Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH, zajedno s pridodatim jedinicama Armije RBiH, u narednim danima Vojska RS bijelu zastavu podići iznad Bosanskog Novog, Prijedora i Banje Luke.

Historijski spoj

Umjesto demoralizacije nakon genocida u Srebrenici, Armija RBiH doživjela je svoju oslobodilačku ekspanziju. Sve je krenulo 6. avgusta 1995. oko 15 sati, historijskim spojem Armije RBiH i Hrvatske vojske (HV) na mostu na rijeci Korani u Tržačkoj Rašteli i rukovanjem generala Atifa Dudakovića, komandanta Petog korpusa, i generala HV-a Marijana Marekovića, kada je uz pomoć hrvatske vojne oslobađajuće operacije “Oluja” razbijena opsada Bihaćkog okruga, koja je trajala 1.201 dan.

Dan kasnije, 7. avgusta 1995., borci Petog korpusa Armije RBiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala postojati samoproglašena autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom Fikreta Abdića.

Treba napomenuti da su združene snage HV-a i HVO-a pod komandom generala Ante Gotovine u operaciji “Ljeto 95” od 25. do 30. jula 1995. oslobodile važne gradove, Bosansko Grahovo i Glamoč. Narednog mjeseca uslijedile su operacije združenih snaga HV-a, HVO-a i jedinica Petog korpusa ARBiH pod kodnim nazivima “Maestral” i “Sana 95”, u kojima je od 8. do 17. septembra 1995. oslobođen značajan dio zapadne Bosne.

Hrvatska vojska 12. septembra oslobodila je i Šipovo, a dan kasnije Jajce i Drvar. Jedinice Petog korpusa ARBiH 15. septembra ušle su u Bosanski Petrovac, 16. septembra u Ključ, a narednog dana i u Bosansku Krupu. U historijskom manevru iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, u desetak kilometara dugoj koloni vozila, 20. septembra u Bosanski Petrovac stigla je 17. viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem i tako je došlo do dugoočekivanog spajanja Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH.

Na Petrovačkoj visoravni smotru ove brigade izvršio je general Dudaković rekavši:

– Dobro došli u Bosansku krajinu. Jednom je general Momir Talić rekao da se nikada neće spojiti Peti i Sedmi korpus, jer im to neće dozvoliti Prvi krajiški korpus VRS, a ja sam mu rekao: “Zato ćemo mi uništiti Prvi krajiški korpus pa ćemo se spojiti”.

Zahvaljujući uvođenju Sedmog korpusa ARBiH u borbu, 23. septembra odbranjeni su Ključ i desna obala Sane, kada je Vojska RS krenula u žestoku kontraofanzivu.

Slavni general ARBiH, rahmetli Mehmed Alagić, komandant Sedmog korpusa, bitku za odbranu Ključa nazvao je svojim “najtežim danom u ratu”. Zbog gubitka nekoliko zapadnokrajiških gradova, zločinački general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS, napustio je liječenje na VMA u Beogradu i došao u Banju Luku, kako bi na licu mjesta organizirao odsudnu srpsku odbranu.

U Banjoj Luci je 22. septembra 1995. održano referiranje komandanata jedinica i organa Glavnog štaba VRS. General Mladić je veoma oštre riječi prijekora uputio komandantima Prvog i Drugog krajiškog korpusa, generalima Momiru Taliću i Radivoju Tomaniću.

– Sram vas bilo! Vi ste izgubili zonu odgovornosti korpusa, izgubili ste narod i vojsku. Kako imate obraza da tom narodu pogledate u oči – derao se Mladić.

17. KRAJIŠKA U PETROVCU PRED ODBRANU KLJUČA

 

Borci 17. viteške krajiške brigade ARBiH oslobodili su 28. septembra 1995. obronke Manjače i vodili žestoke borbe kod sela Orljani, zatim slomili odbranu neprijatelja od Mačkića glave do Sitnice i zakoračili na prostor banjalučke općine. Međutim, zbog žestoke kontraofanzive srpskih jedinica, nisu se tu dugo zadržali.
Holbrukova prijetnja
Politička situacija nije bila naklonjena ulasku savezničkih, bosanskih i hrvatskih snaga u Banju Luku. Razlog je bio taj što bi propao plan američkog posrednika Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) o podjeli zemlje 51 posto za FBiH i 49 posto za RS.
Komandant Glavnog štaba ARBiH, rahmetli general Rasim Delić o ovim historijskim danima je zapisao:
– U Zagrebu sam se sreo s Holbrukom u Američkoj ambasadi, rekao mi je: “Upozoravam vas da ne idete prema Banjoj Luci. Vaš ulazak u Banju Luku stvorio bi novi val od oko 350.000 izbjeglica, koje bi krenule ka Srbiji. Shvatite ozbiljno moju prijetnju, jer u protivnom bit ćete izloženi NATO udarima”.
Tuđman je nakon sastanka s Holbrukom 19. septembra 1995. zaustavio ofanzivu Hrvatske vojske. Srbi su poslije toga krenuli u žestoku kontraofanzivu, a Dudakovićevi borci su bili preumorni. Hitno smo 2. i 3. oktobra poslali pojačanja u Krajinu. Helikopterima i kopnenim putem prebačene su Gardijska brigada, “Crni labudovi”, “Laste”, Specijalni odred MUP-a “Bosna”, jedinice Prvog, Drugog i Trećeg korpusa te 28. divizije i odmah su uvođeni u borbu. Za dva dana i jednu noć u Krajinu je prebačeno 10.800 vojnika.
Ipak, nakon sastanka u Zagrebu 5. oktobra, na kojem su s naše strane prisustvovali generali Alagić, Karavelić i ja, a sa hrvatske ministar odbrane Gojko Šušak, te generali Gotovina, Červenko, Norac i Blaškić, došlo je do promjene u hrvatskoj politici i dogovorili smo da zajedno krenemo u nova oslobađanja – napisao je general Delić.
Nakon uspješne odbrane Ključa, uslijedio je nastavak operacije “Sana 95” u kojoj je oslobođen Sanski Most. Iz pravca Sanice napadala je operativna grupa “Centar” kojom je lično komandovao general Dudaković. Komandant Gardijske brigade ARBiH Dževad Rađo, 10. oktobra 1995., u 20.40 sati, na gradskom mostu je raportirao generalu Dudakoviću da je “Sanski Most slobodan”.

DŽEVAD RAĐO I ATIF DUDAKOVIĆ U SANSKOM MOSTU ODREĐUJU PRAVAC NAPADA NA PRIJEDOR

 

Rađini gardisti su prvi umarširali u Sanski Most i zajedno s hrabrim ratnicima 502. viteške brigade te 510. i 117. brdske, Vojne policije Petog korpusa i olovske jedinice kojom je komandovao Denijal Grbo žestoko su porazili srpske brigade – 17. ključku, 6. sansku, 15. bihaćku te 7. odred specijalne brigade MUP-a RS.

– Pošto Srbi imaju četiri S, mi imamo četiri B – to je uspostavljanje koridora Bihać, Banja Luka, Brčko, Bijeljina. Pad Banje Luke znači i pad Republike Srpske – govorio je Dudaković dok je šetao po oslobođenom Sanskom Mostu.

Narednog dana, 11. oktobra, Gardijska brigada oslobađa Aganoviće, uspostavlja mostobran na potezu Poljak – Šehovci, oslobađa Sasinu i Žegar i izbija na Mačkovac, na tromeđi općina Prijedor, Sanski Most i Banja Luka. Pod komandom Hamdije Abdića Tigra 502. viteška napreduje od sela Poljaci prema Tomašici.

– Tačno u 24 sata 12. oktobra 1995. dobili smo naredbu da moramo prekinuti djelovanja i doći u hotel “Sanus” da predamo naše pozicije snagama UN-a. Međutim, Srbi su nastavili napadati i mi smo se borili i nekoliko narednih dana – kaže Rađo.

U ovim herojskim operacijama Operativnom grupom “Sjever” komandovao je Mirsad Selmanović, načelnik štaba Petog korpusa, čiju su udarnu pesnicu činili 505. viteška bužimska, 511. slavna bosanskokrupska i 503. slavna cazinska brigada. Oni su preko Grmeča za nekoliko dana oslobodili više od 70 kilometara i to mjesta Jasenicu, Lušci Palanku, Kamengrad, Stari Majdan i Staru Rijeku. Naređeno im je da oslobađajuću ofanzivu prekinu na samim prilazima Ljubiji, udaljenoj samo 12 kilometara od Prijedora.

Operativnom grupom “Jug” komandovao je general Fikret Ćuskić. Osim jedinica Sedmog korpusa, u sastav su ušle 510. i 501. brigada, a pravac napada bio je preko Krasulja, Vrhpolja, Tomine i Bronzanog Majdana, s ciljem zauzimanja logora Omarska.

– Kad smo stigli na osam kilometara od tog našeg najvećeg mučilišta, dobili smo naredbu da stanemo. Moj brat Sulejman mučen je i ubijen u “bijeloj kući” u Omarskoj i imao sam ogromnu želju da je oslobodimo – kaže Sead Čirkin, načelnik Štaba grupe “Jug”.

Predsjednik Alija Izetbegović je 1996. javno otkrio da je na njega početkom oktobra 1995. vršen pritisak od tadašnjeg američkog ambasadora Džona Menzisa (John Menzies) da obustavi operaciju oslobađanja zemlje.

– Znam da se 60 hiljada Banjalučana već spremilo da krene, neki su i krenuli prema Drini. Mi ofanzivu nismo zaustavili. Menzis me je nakon sedam-osam dana pozvao i rekao: “Ako ne stanete, mi ćemo vas bombardirati” – izjavio je rahmetli Izetbegović.

Nedostajao bataljon

Ratni izvještač Šefko Hodžić bio je 14. oktobra 1995. u hotelu “Sanus” u tek oslobođenom Sanskom Mostu i sjedio za stolom s “ljutim Krajišnicima”, generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem te Vahidom Karavelićem. Atmosfera je bila napeta.

– Malo ko je znao da je Karavelić tada u ime Zajedničke komande komandovao svim jedinicama ARBiH. Primirje je stupilo na snagu 12. oktobra, ali su borbe i dalje nastavljene. Prvo je 14. oktobra rano ujutro, oko 6.30 sati, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih djelovanja, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Poznato je da je predsjednik Izetbegović od Amerikanaca dobio “dva dana produžetka” da naši oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković mi je kasnije rekao da mu je tada nedostajao jedan bataljon odmornih boraca da oslobodi Prijedor.

KARAVELIĆ, DUDAKOVIĆ, HODŽIĆ I ALAGIĆ, 14. OKTOBAR 1995., HOTEL ‘SANUS’, SANSKI MOST

 

Generali Dudaković i Alagić bili su ljuti što moraju prekinuti ratna djelovanja, o čemu im je naredbu donio general Karavelić. Na kraju su, ipak, trojica generala nazdravila završetku rata i tada smo napravili zajedničku historijsku fotografiju. Plan da se oslobodi Banja Luka je apsolutno postojao. Čak mi je general Alagić, na početku manevra 17. viteške krajiške u Krajinu, rekao: “Ne propusti historijski trenutak ulaska naših jedinica u Banju Luku”. Međutim, bitka za Banju Luku, bitka svih bitaka, eto nije se desila – svjedoči ratni izvještač Šefko Hodžić.

Tako je čelična ruka svjetskog sistema nepravdi, koja je embargom na uvoz oružja ARBiH tokom cijelog perioda agresije i dozvolom da se izvrši genocid nad Bošnjacima, napravila neprocjenjivu historijsku grešku prema državi BiH i žrtvama genocida ultimatumom da će NATO gađati kasarnu “Adil Bešić” u Bihaću i druge važne objekte ako se ne stane s ofanzivom prema Banjoj Luci.

Većina savremenika ovih važnih historijskih dana danas smatra da oslobađanjem Banje Luke uopće ne bi bilo potrebe za Dejtonom i da bi zasigurno u narednim mjesecima bosanski vojnik izašao na državnu granicu na Drini.

No, veliki i mudri Meša Selimović davno je zapisao: “A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo“.

Šta je pisao Dobrica Ćosić

Dane velikih srpskih poraza jedan od najvećih ideologa velikosrpskog zla, akademik Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Bosanski rat” opisao je ovako:

– Srpski narod je u agoniji zbog niza vojnih poraza i egzodusa, defetizama. Večeras javljaju da je i Banja Luka ugrožena. Ja dvije godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpila svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vijek započeo oslobodilačkim ratovima s pobjedničkim ishodima, a dogodit će se da ovaj vijek okonča vojnim porazom od bosanskih muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bijedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspješno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.

Šta je pisao Ričard Holbruk

U operaciji “Južni potez”, nakon oslobađanja Mrkonjić-Grada 10. oktobra 1995., Hrvatska vojska se nakon potpisivanja primirja zaustavila na 23 kilometra od Banje Luke. Ričard Holbruk u knjizi “Završiti rat” piše kako je, navodno, ubjeđivao Tuđmana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, ali da ne dira Banju Luku.

– Ali ja više nisam siguran jesmo li bili u pravu što smo se usprotivili napadu na Banju Luku. Da smo tada znali da su bosanski Srbi kadri prkositi ili ignorirati toliko mnogo ključnih političkih odredbi Mirovnog sporazuma 1996. i 1997., pregovarački tim se možda ne bi protivio takvom napadu – piše Holbruk.

Izjave

– Zauzimao sam se za ulazak Hrvatske vojske u Banju Luku i najveća greška međunarodne zajednice je što to nije dopustila. To bi bio definitivni vojni i politički poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj i BiH.

(General Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, u intervjuu za “Jutarnji list” 7. avgusta 2010.)

– Potpuni poraz srpskih snaga nije bio poželjan.
(Njemački novinar Erih Ratfelder (Erich Rathfelder) u svom izvještaju direktno iz Krajine)

– Žao mi je samo što sa svojom vojskom nisam došao do Drine. Danas bi ti četnici drukčiju pjesmu pjevali.
(General Atif Dudaković u intervjuu za “Hrvatski list” 20. avgusta 2006.)
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

armijabih.net

Januar 31, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

Muzej ratnog djetinjstva (Video)

Muzej Ratnog djetinjstva zvanično je otvorio vrata.
Osim ličnih predmeta, posjeduje audio i video svjedočenja, fotografije, crteže i druge dokumente djece iz ratne Bosne i Hercegovine.
Muzej je smješten u Logavinoj ulici na broju 32 i jedini je ove vrste u svijetu.

Video reportaža TVSA:

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

385 GODINA OD PRVOG BOSANSKOG RJEČNIKA!

Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Hevai (Zračni).

Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim poslovima. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima: Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631.

Ovaj pisac je tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i jednu svoju pjesmu: “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”

Pouzdavši se u Boga zadubio sam se u misli,
Te se u taj čas dosjetih
Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku,
Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo.
Mnogo je lijepih rječnika napisano,
Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
Ni sastavljena u prozi ni skićena u stihove… napisao je, između ostalog, u Uvodu u svoj rječnik na bosanskom jeziku, Muhamed Hevai Uskufi 1631.godine.Autor je prije 385 godina poželio: Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo…Želja mu se ostvarila.

Historija jest svjetlost istine, a o svjetlosti kojom isijava ovaj najstariji rječnik na Balkanu, pisali su, osim autora Muhameda Hevaije Uskufije, Evlija Ćelebi 1660., Aleksandar Giljferding 1859., Otto Blau 1868., Stojan Novaković 1869., Mehmed Handžić 1934., Derviš Korkut 1942., Muhamed Huković, Ahmet Kasumović, Ismet Smailović 1990. godine i drugi.

Svjetlost istine kojom i dan danas zrači ovo kolosalno djelo Muhameda Hevaije Uskufije, Bosni i Hercegovini i bosanskom jeziku, potrebna je u svakom a pogotovo u ovom vremenu. Protiv mraka najbolje se braniti svjetlom a bosansko–turski rječnik jest, kao što je rekao i njegov autor, sam po sebi jedno svjetlo.

bos-tur

Rječnik Tuzlaka Muhameda Hevaije Uskufije, koliko je nauci dosad poznato, je najstariji bosanski rječnik i prvi južnoslavenski rječnik napisan štokavskim dijalektom.

Nauka potvrđuje da su u to doba rječnici pisani u stihu ili prozi. Sam autor, postupajući po tadašnjoj praksi, u svom Uvodu u bosanski, tj. Bosansko – turski rječnik, kaže:
Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, a drugi nek bude na turskom kad mogne izaći srok…

Svoju uvodnu napomenu autor je realizirao u vidu Bosansko – turskog rječnika.

Dosadašnja nauka izučavala je sve stare prijepise ovog kapitalnog djela, osim jednog. Do objavljivanja ove knjige (2011. godine), niko se nije upustio u izučavanje do sada najstarijeg poznatog prijepisa iz Uppsale (Švedska).

 

Januar 29, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

Predrag O. snajperista koji je ubio djevojčicu prije samoubistva piše:DOLAZI MI U SAN I PITA ZAŠTO?

Iza sebe ostavio pismo

Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubistvo. Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.

Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio da vrati svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovo je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.

„Vrijeme je da Tužilaštvo BiH konačno pokrene istrage o takvim osobama. Mi smo ih kontaktirali i zahtijevali to od njih, ali za sada sve tapka u mjestu… Ali nećemo odustati i idemo do kraja“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.

Januar 28, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

KAZNA I NA DUNJALUKU: Pogledajte kako su zločince stigle kletve bošnjačkih majki…

Kada je regionom odjeknula informacija da je Slobodan Medić Boca, komandant zloglasnih „Škorpiona“, jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, u novogodišnjoj noći poginuo u saobraćajnoj nesreći na lokalnom putu Sremska Mitrovica – Veliki Radinci zajedno sa suprugom Ljiljom i sinom Dražom, najčešći komentari glasili su: “Stigla ga suza i kletva onih kojima je pobio djecu“!

Porodične tragedije

Sve me podsjetilo na jednu televizijsku emisiju od prije dvije godine kada sam s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, nakon projekcije filma „Daleko je Tuzla“, gostovao uživo na jednoj televiziji u Novom Pazaru i kada je Munira, komentirajući TV snimak na kojem „Škorpioni“ pod Bocinom komandom u drugoj polovini jula 1995. godine u Godinjskim barama kod Trnova mučki strijeljaju šestoricu srebreničkih Bošnjaka, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića(36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), na kraju emisije kazala:

– Kad pronađemo sve naše ubijene i bude 10.000 bijelih nišana u Potočarima, mnogi će zločinci izvršiti samoubistvo jer neće moći spavati od onolike bjeline koja će im udarati na savjest. Vremenom će naši šehidi ustati, a tada će mnogi srpski zločinci dignuti ruku na sebe ili će i oni i njihovi najbliži doživljavati tragedije. Ja mislim da će svi oni koji su organizirali i klali našu djecu biti ukleti i prokleti do devetog koljena.

I, zaista, pitam se ovih dana stiže li to zločince kazna i na ovodunjalučkom proputovanju? Kad pogledamo lične i porodične tragedije koje su zadesile neke od zločinaca, možemo zaključiti da ih kao najteža kletva stižu suze bošnjačkih majki.

Retrospektivom tragedija koje su zadesile zločince moglo bi se zaključiti da je ovodunjalučka kazna za njih nekako započela samoubistvom kćerke zlikovca Ratka Mladića, Ane Mladić, 25. marta 1994. Ova 23-godišnja studentica završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu ubila se u Mladićevom stanu u beogradskom naselju Banovo Brdo iz pištolja kalibra 7,65 milimetara, na kome je bila posveta Nikole Ljubičića Ratku Mladiću kao najboljem polazniku Komandno-štabne akademije.

Šest mjeseci nakon samoubistva Mladićeve kćerke, misteriozno je ubijena porodica Branislava Puhala, šefa obezbjeđenja Ratka Mladića, supruga Dušanka i trogodišnji sin Nikola. Sve je u šturim informacijama predstavljeno kao „nesretan slučaj“.

Nikola Koljević, prijeratni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nekadašnji član Predsjedništva BiH i potpredsjednik Republike Srpske, 16. januara 1997. na Palama je pucao sebi u glavu. Umro je 25. januara 1997. na VMA u Beogradu. Mjesecima prije samoubistva Koljević je bio u teškom psihičkom rastrojstvu. Književnik Marko Vešović je ovo samoubistvo prokomentirao riječima: „Koljevića je ubila zločinačka ruka“.

Predvodnici prijedorskih zločina Simo Drljača i dr. Milan Kovačević nisu doživjeli sudske presude za strašne zločine koje su naredili. Drljaču su ubili pripadnici SFOR-a tokom operacije „Tango“ 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske, dok je Kovačević umro 1. avgusta 1998. u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara.

Nepročitana optužnica

Fočanske zločince Peru Eleza, Dragana Gagovića i Janka Janjića Tutu također je stigla ovodunjalučka pravda. Elez se, prema policijskim izvještajima, krajem decembra 1992. ubio ispred hotela u Miljevini usljed nestručnog rukovanja oružjem (mada sam od nekih Srba čuo da ga je u obračunu ubio izvjesni Marko Lakić), a Gagovića i Janjića su ubili pripadnici SFOR-a prilikom pokušaja hapšenja i odvođenja u Haag.

Kada su 2000., u razmaku od šest mjeseci, ubijeni Željko Ražnatović Arkan i Ljubiša Savić Mauzer, mogli su se čuti komentari da su „ovu dvojicu zločinaca stigle suze bijeljinskih majki, očeva, supruga i djece, kojima su Arkan i Mauzer početkom aprila 1992. ubili najbliže“.

Porodična tragedija zadesila je još jednog bliskog Karadžićevog saradnika, Jovana Joju Tintora, kreatora zločina nad Bošnjacima u Vogošći. Naime, 22. januara 2001. u Zvorničkom jezeru, prilikom krijumčarenja nafte, utopio se Jojin sin jedinac Aleksandar. Prema jednoj opciji, on se ugušio u hladnoj Drini, a prema drugoj, upucala ga je srbijanska granična policija jer nije htio zaustaviti čamac na njihovo upozorenje.

Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog centralnog zatvora 20. novembra 2005. nije se odazvao 42-godišnji Dušan Vučković Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen. Umro je pod misterioznim okolnostima osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 bošnjačka civila iz zvorničke općine u proljeće i ljeto 1992. Repić je bio pripadnik zloglasne jedinice „Žute ose“ pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Ovaj monstrum je 28. juna 1992. izvršio masakr nad 19 Bošnjaka iz zvorničkog naselja Divič u Domu kulture u Čelopeku. Repić je prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila, kao i osobe koje nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud.

 

– Neutvrđenog dana okrivljeni Dušan Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks, što su ovi morali i činiti… – pisalo je u optužnici protiv ovog zločinca koja nikada nije pročitana u sudnici.

Bivši predsjednik tzv. Srpske Krajine dr. Milan Babić, zbog čije su ratne uloge zaplakale mnoge bošnjačke i hrvatske majke, 5. marta 2006. izvršio je samoubistvo vješanjem najlon kesom u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu nakon presude i javnog pokajanja.

Nakon što je odležao sedam godina u jednom španskom zatvoru poslije presude Haškog tribunala za zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović Stiv je nekoliko mjeseci po povratku u zemlju, u avgustu 2006., izvršio samoubistvo u svojoj kući u selu Donja Slatina kod Bosanskog Šamca tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja kalibra 7,65 milimetara. Prije samoubistva žalio se kako ne može da nađe posao, da ga ljudi nazivanju „monstrumom“, te da ne može da prehranjuje majku i sebe.

U beogradskoj bolnici, gdje je prebačen nakon što mu je pozlilo u zatvoru, pod misterioznim okolnostima 28. avgusta 2012. umro je Simo Bogdanović, vođa zločinačke grupe „Simini četnici“ iz Rume, koja je 11. jula 1992. u selu Skočić kod Zvornika brutalno ubila 27 Roma, među kojima je bila i nerođena beba.

Na seoskom groblju Jošanica kod Foče, 27. marta 2013. sahranjen je Bojan Maksimović, sin Vojislava Maksimovića, jednog od najbližih saradnika Radovana Karadžića. Maksimovića su fočanski Bošnjaci optuživali da je u maju 1992. zajedno s Veliborom Ostojićem, ministrom informiranja u Karadžićevoj vladi, šutao odsječene glave ubijenih Bošnjaka. Maksimovićev sin je sebi oduzeo život skokom sa desetog sprata beogradske zgrade u kojoj je živio.

Skok u Drinu

U Višegradu, gradu u kojem su bošnjačka djeca i žene paljeni u kućama, te ubijani na mostu Mehmed-paše Sokolovića i bacani u Drinu, učestala je pojava samoubistava. Članovi porodica višegradskih žrtava spominju slučaj medicinske sestre Ljilje Živković, koja je, radeći u Domu zdravlja u Višegradu, imala priliku da često gleda unakažena tijela višegradskih Bošnjaka. Jednog dana je otišla u šetnju i svoj život okončala skokom u Drinu s Novog mosta.

Ilija Zečević, stražar u višegradskom logoru smrti Uzamnica, nakon što je ispratio kćerke na fakultet u Užice 16. novembra 2008., ubio se iz pištolja u prizemlju porodične kuće u višegradskom naselju Šeganje. Višegradskim zločinima rukovodio je Krizni štab općine Višegrad, a jedan od članova ovog štaba Dražan Knežević, direktor preduzeća „Hidroelektrane na Drini“, njegova supruga Nataša, ljekar u Domu zdravlja u Višegradu, i Branka Pavlović, radnica općine u tom gradu, poginuli su 23. maja 2009. u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Oštri vrh kod Višegrada kada je Kneževićev Golf 5 iz neutvrđenih razloga s magistralnog puta M-20 sletio u rijeku Drinu.

Nedavno sam prilikom boravka u srednjem Podrinju od bošnjačkih povratnika čuo da je i jedan od učesnika u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995., Vladan Alempić, 13. februara 2013. poginuo u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Zvornik – Milići, u mjestu Đevanje, nedaleko od poznate Kušlat džamije, kada se svojim vozilom Reno Clio sudario s kamionom. Alempić je došao na odmor iz Rusije, gdje je godinama radio, a Bošnjaci u Podrinju navode da su čuli priču o tome da je „u selu Raševo u julu 1995. Alempić zarobio nekoliko srebreničkih mladića, koji su se pokušavali probiti do slobodne tuzlanske teritorije i da ih je, navodno, pobio u ovom selu“.

Oproštajno pismo sarajevskog snajperiste

Časopis „Zona sumraka“ u Beogradu je 2000. objavio priču o srpskom snajperisti Predragu O. iz Sarajeva, koji se ubio u parku kod Željezničke stanice u Beogradu. U džepu snajperiste pronađeno je oproštajno pismo u kojem je napisao da se „odlučio na samoubistvo jer ga je počeo proganjati lik devetogodišnje djevojčice Dijane koju je u avgustu 1992. ubio iz snajpera u Sarajevu“.

Kameni krst usmrtio 14-godišnju kćerku Đorđa Ševića, pripadnika zloglasnih „Osvetnika“

Posljednjeg dana juna 2008. na kapeli Starog groblja u Rumi pao je kameni krst i usmrtio 14-godišnju Draganu Šević, kćerku Đorđa Ševića, koji je kao pripadnik formacije „Osvetnici“ višegradskog monstruma Milana Lukića osuđen na 15 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz Sjeverina. Šević je zajedno s Lukićem i još nekoliko zločinaca 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Rudo – Priboj oteo ove nesretne ljude i odveo ih u višegardsku „Vilinu vlas“, gdje ih je tokom mučenja fotografirao Milan Timotić, fotoreporter iz Zemuna, nakon čega su ubijeni i bačeni u Drinu.

Grujčića proganjali šehidi iz mezarja u Potočarima

Od Podrinjaca sam ovih dana saznao i priču o nedavnom samoubistvu Dalibora Grujčića iz srebreničkog naselja Soločuša. Grujčić se prije nego što je odlučio pucati u sebe žalio da ga „proganjaju Bošnjaci iz mezarja u Potočarima“.

armijabih.net

Januar 28, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

POVELJA KULINA BANA: TRN U OKU NEPRIJATELJIMA BIH

29. augusta 1189. godine, napisana je Povelja bosanskog bana Kulina na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je, ne samo najstariji do sada pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego i jedan od najstarijih državnih dokumenata svih južnoslavenskih naroda i država!!

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na bosanskom jeziku. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru druge države.

Njen značaj ogleda se u dva područja – historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika.

S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja “rodni list” bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica “banь bosьnьski”.

Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama.

Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.

Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. stoljeću, u posjedu je Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.

Rusija odbija da vrati ukradenu povelju, jer smatra da ona, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji. S druge strane, bosanskohercegovačke vlasti, koje računaju historiju samo od svog zaposjedanja u fotelje, ni ne trude se da Povelju vrate tamo gdje i pripada, jer svi iz različitih razloga nastoje izbrisati svjedočenja o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine.

Prijevod Povelje na standardni bosanski jezik:

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Januar 28, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

PRIJE OSNIVANJA HAŠKOG TRIBUNALA: NJEMAČKI SUDOVI GENOCID DOKAZALI U FOČI, DOBOJU, KOTOR-VAROŠI I OSMACIMA

Njemačka je sudila Novislavu Džajiću, Nikoli Jorgiću, Maksimu Sokoloviću i Đuradu Kušljiću, a oni su se teretili za genocid tokom 1992. godine. Dvije od ukupno četiri presude navedene su i u presudi Radislavu Krstiću, koji je osuđen zbog genocida u Srebrenici

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, dokazuju zvanične presude njemačkih sudova, genocid je počinjen i u Foči, Doboju, Osmacima i Kotor-Varoši.

Naime, domaćoj javnosti malo je poznata činjenica da su tokom devedesetih godina njemački sudovi, još prije Haškog tribunala i Suda BiH, donosili presude za genocid u drugim općinama naše zemlje. Kako je poznato, sve presude Haškog tribunala i Suda BiH, odnose se na srebrenički genocid, koji je počinjen na širem reonu Podrinja tokom jula 1995. godine.

No, Njemačka je sudila Novislavu Džajiću, Nikoli Jorgiću, Maksimu Sokoloviću i Đuradu Kušljiću, a oni su se teretili za genocid tokom 1992. godine. Dvije od ukupno četiri presude navedene su i u presudi Radislavu Krstiću, koji je osuđen zbog genocida u Srebrenici. Njemački zakon je, očekivano, nemilosrdan kada je u pitanju procesuiranje i tretiranje genocida.

FOČA – Novislavu Džajiću je suđeno u Minhenu. Vrhovni sud nije mogao neupitno utvrditi da je imao namjeru počiniti genocid, ali, ipak, Džajić je proglašen krivim za 14 slučajeva ubistva i jedan pokušaj ubistva, te osuđen na pet godina zatvora. Iako oslobođen krivnje od genocida, Bavarska sudska komora je zaključila da se u Foči 1992. dogodio genocid.

DOBOJ – Nikola Jorgić je osuđen na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu. Vrhovni sud Düsseldorfa je u presudi 1997. zaključio da su zločini u Doboju bili čin genocida.

Jorgić je osuđen da je u Grapskoj ubio 22 mještana – žene, starije osobe i invalide. Tri zarobljena Bošnjaka su morala odvesti leševe u masovnu grobnicu.

U Ševarliju je sa paravojnom formacijom zarobio 40 do 50 mještana, te ih mučio, a šestero je samovoljno ubio, dok je sedma žrtva preminula kada je zapaljena u štali zajedno sa šest leševa. Jorgić je također kasnije ubio zarobljenika u zatvoru. Evropski sud za ljudska prava odbio je 2007. njegovu žalbu na presudu. Umro je prošle godine u zatvoru.

OSMACI – Vrhovni sud Düsseldorfa je Maksima Sokolovića 1999. godine osudio na 9 godina zatvora zbog „pomaganja i podržavanja genocida“. Nisu mu mogli dokazati nijedno ubistvo, ali je zaključeno da je bio vođa četničke paravojske, te da je u okolici svog rodnog sela Osmaci teško mučio barem pet zarobljenih Bošnjaka.

Osmaci su općina u RS-u između Zvornika i Kalesije. Ovo mjeseto je prije rata pripadalo općini Kalesija. Tokom agresije svi Bošnajci su protjerani, njih preko 100 je ubijeno, njihova imovina opljačkana, kuće spaljene…

KOTOR-VAROŠ – Bavarski vrhovni sud je 1999. godine proglasio Đurađa Kušljića krivim za izvršavanje genocida i osudio ga na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubistva šestero Bošnjaka i naredbe za progon drugog nesrpskog stanovništva dok je bio šef policije u Vrbanjcima.

Nakon podignute žalbe, presuda je umanjena u „učestvovanje u genocidu“, ali je njegova kazna ostala nepromijenjena. U cijelom procesu se prije nekoliko godina desio obrat. Naime, prema izjavama Kušljića, njemački savezni tužilac je donio odluku da on bude pušten iz zatvora, ali je presuda ostala na snazi. On je u izjavi za medije kazao da je polovinom 2006. godine protjeran iz Njemačke, te da mu je doživotno zabranjen ulazak u ovu zemlju.

Januar 27, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment