Prof. dr. David Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, cilj je vrijedan truda

Profesore Scheffer, bili ste jedan od osnivača ICTY-a i davali ste podršku za formiranje i drugih međunarodnih sudova. Smatrali ste da je provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i da kao takvo, kako ste jednom rekli, “ostaje zajednička obaveza svih nas”. Ako imamo u vidu sve što se zadnjih godina dešava u svijetu, mislite li još uvijek da su pravo i pravda bitan preduvjet za politiku mira i sigurnosti koja, čini se, zadnjih godina ozbiljno ugrožava međunarodno pravo, odnosno pravo i pravdu? I smatrate li da se daje prednost obavezi pravnog mišljenja u odnosu na ljudska prava?

Scheffer: Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima. Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava. Dok je vladavina zakona na polju zaštite ljudskih prava pod udarom represivnih vlada i dalje se čuju snažni glasovi u mnogim strukturama, među njima i u Ujedinjenim nacijama, koje se bore protiv ove plime skepticizma i poricanja. Danas postoji veliki interes da se proširi sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda i uspostave novi hibridni tribunali za situacije, poput one u Siriji, kojima je MKS spriječen da se bavi.

U ime predsjednika SAD-a, Billa Clintona, potpisali ste osnivanje ICC-a, a bili ste i vođa američkog tima za pregovore u kojem je bio i Theodor Meron. Mislite li da je taj potpis odredio Vašu dalju karijeru, s obzirom da ste po dolasku Bushove administracije sklonjeni iz američkog prijedloga da budete sudija ICTY-a, i umjesto Vas je 2001. godine imenovan Theodor Meron?

Scheffer: Ja te događaje iz prošlosti posmatram kao “vodu što protiče ispod mosta”. Bio sam počašćen što me je predsjednik Clinton nominirao za sudiju MKSJ-a i ja sam morao prihvatiti jednu drugačiju realnost u pogledu vlastite budućnosti, kada je Bijela kuća u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, povukla moju nominaciju. Kako mi je tada rekao jedan kolega: “Izbori su važni.”

“Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava”

Gospođa Madeleine Albright, u to vrijeme ste bili savjetnik u njenom timu, koja je podržala osnivanje ICTY-a, kasnije je na saslušanju na ICTY rekla da niko nije vjerovao da će ICTY ikada profunkcionirati. Zbog čega ste Vi smatrali da treba da pomognete osnivanje i rad ICTY-a?

Scheffer: Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija. Moj zadatak u prvim godinama, kada sam bio viši savjetnik ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, dr. Madeleine Albright, kao i tokom mojih godina dok sam bio na položaju ambasadora Sjedinjenih Država at large za pitanja ratnih zločina, bio je da osiguram kontinuiranu podršku svoje zemlje za Haški tribunal i da ubijedim druge vlade da mu pomognu. Ovaj zadatak je uključio strategije hapšenja optuženih bjegunaca i njihovo dovođenje pred lice pravde u Hagu.

Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom o osnivanju ICTY-a naložilo je i državama bivše SFRJ obaveznu suradnju s ICTY koja, najčešće, ničim nije uslovljavana. Koliko je suradnja tih zemalja bila važna za rad ICTY-a?

Scheffer: Mnogo je godina trebalo da se postignu različiti stepeni suradnje Srbije i Hrvatske tokom trajanja Haškog tribunala, unatoč njihovoj obavezi da surađuju. Ta kašnjenja u suradnji država sa Haškim tribunalom utjecala su ne samo na to da se postigne da Haški tribunal donese pravdu u vezi sa njegovim optuženicima-bjeguncima, već i da pravdu donese Međunarodni sud pravde. To je značilo duge vremenske periode koji su protekli prije no što su bjegunci od pravde koje je Haški tribunal već bio optužio, bivali uhapšeni u Srbiji, a pogotovo da im se sudi na Haškom tribunalu. Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru desetogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde.

“Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija”

Oštro ste kritizirali presude Gotovini, Perišicu, i Stanišiću i Simatoviću, navodeći da ICTY ne može ostaviti u naslijeđe to da se najviši nivoi odgovornosti amnestiraju uvođenjem novih standarda na ICTY.

Scheffer: Ne pretendiram da bilo što od onoga što sam rekao u prošlosti ima utjecaja na Haški tribunal. Ali sam bio ohrabren da, nakon tih konkretnih presuda Haškog tribunala, obrazloženja data u nekim od njih nisu preživjela daljnju sudsku provjeru u nekim drugim slučajevima. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku. Srećom, rezultat je da se predmet Stanišić i Simatović ponovo vodi u Haškom tribunalu, ali, nažalost, presuda o oslobađanju Perišića i dalje se temelji na onome što ja smatram pogrešnim pravnim rezoniranjem, koje su kasnije presude u drugim slučajevima odbacile.

Zbog čega ste prihvatili da radite na reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije? Ovo pitam u kontekstu prakse ICJ-a koja je i prije podnošenja revizije, a na šta su upozoravali neki pravni stručnjaci, bila osuđena na propast, jer sudije ICJ-a nikad nisu poništile svoju odluku.

Scheffer: Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine. Bilo bi neodgovorno ignorirati taj razvoj događaja i dopustiti da presuda Međunarodnog suda pravde u ovom predmetu iz 2007. godine ostane neosporena.

“Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru 10-godišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde”

Da li je po Vama problem presude ICJ-a iz 2007. godine, kojom nije utvrđeno da je Srbija odgovorna za genocid počinjen u BiH, u dokazima ili pravnim standardima koji su tada primjenjeni u ICJ?

Scheffer: Naš stav je da je Međunarodni sud pravde utvrdio actus reus (u međunarodnim tribunalima se upotrebljava kao kategoriziranje elemeneta zločina genocida; actus reus se može razlučiti na djelo, posljedicu i okolnosti, prim.aut.) genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, ali da neuspjeh Međunarodnog suda pravde da utvrdi mens rea (genocidna namjera, prim.aut.) specifične namjere izvršenja tog genocida zahtijeva ispravku u svjetlu 10-godišnjeg suđenja pred Haškim tribunalom, koje je uslijedilo nakon odluke donesene 2007. godine. Mi vjerujemo da su dokazi o specifičnoj namjeri da se počini genocid izneseni u sudnicama Haškog tribunala i da Međunarodni sud pravde treba razmotriti te dokaze kako bi došao do realističnije slike, i obrazloženije procjene onoga što se stvarno desilo 1992. godine. Ukoliko Međunarodni sud pravde zaključi da se u određenim općinama Bosne i Hercegovine genocid 1992. godine doista desio, onda treba utvrditi i da li je Srbija snosila bilo kakvu odgovornost za taj genocid počinjen 1992. godine. Međunaodni sud pravde je već bio “postavio stol” za tu analizu u svojoj presudi iz 2007. godine, a mi smo iznijeli posljednji “tanjir” dokaza kako bi tom Sudu omogućili da dođe do bolje presude o pitanju genocida, odluke zasnovane na boljem poznavanju činjenica.

Nakon odbijanja zahtjeva za reviziju rekli ste da je “procedura pobijedila pravdu”. Šta ste time konkretno mislili? Koji su bili argumenti Registrara ICJ-a za odbijanje zahtjeva, a šta je bila argumentacija bh. tima? Je li Vam bilo poznato da je ICJ već ranije osporio legitimitet bh. agenta?

Scheffer: Izjava predsjednika Međunarodnog suda pravde odražava poziciju Međunarodnog suda pravde. Ja vas upućujem na moj tekst “Just Security” (“Samo sigurnost“) na https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia/, gdje ćete naći argumente bosanskog tima. Mi smo bili upoznati sa pozicijom Registrara, ali to ne znači da je ona odgovorila na cjelokupnost pitanja za koju vjerujemo da ga trebaju razmotriti sudije Međunarodnog suda pravde, a ne samo Registrar po dostavljanju zahtjeva za reviziju. Ja ne mogu govoriti o tim pitanjima u ime Registrara; morat ćete njih pitati.

“Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku”

(Iz teksta “Just Security”: “…Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Haagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podnesaka zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta…

…Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo Registrara, Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a, Ronnyja Abrahama, površni su istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije…

…Iskreno smo vjerovali da Registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine “demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…” To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude. Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke “nadležnih institucija” za podnošenje revizije…

… Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka…

…izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka “nadležnih institucija”, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasan zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine…

…Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju.)

Kako objašnjavate stav Registrara u drugom, posljednjem pismu, u kome se konstatira da nema odluke BiH o pokretanju revizije? Je li to utemeljeno na Statutu ICJ-a?

Scheffer: Ponovo, ne mogu govoriti za Registrar. Mi ne vjerujemo da je Registrar pružio odgovarajuće objašnjenje svoje pozicije.

Na koje opcije ste mislili kad ste nagovijestili da postoji mogućnost nastavka procesa pred ICJ?

Scheffer: Nisam u poziciji da javno raspravljam o tim opcijama.

“Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine”

Ukoliko bi se u sudskoj proceduri u BiH utvrdilo da su srpski i hrvatski član Predsjedništva BiH u svojim pismima na odgovor Registrara dezavuisali i doveli u zabludu ICJ, odnosno da su lažno prikazali status i sakrili informacije o legitimitetu bh. agenta da li bi to za ICJ možda bio dovoljan razlog za revizioniranje podnesene revizije?

Scheffer: Nadati se da će svaki takav nalaz sudova u Bosni i Hercegovini dovesti do razmatranja u Međunarodnom sudu pravde.

Možete li reći nešto više o novim činjenicama, što je u bh. javnosti izazvalo velike polemike uz tvrdnje da je bilo nemoguće za samo “deset dana prije isteka roka pronaći nove dokaze”. Jeste li imali nove činjenice i koje, ili je to bio politički gest, kako su neki kritičari tvrdili?

Scheffer: Zahtjev za reviziju pruža argumente u pogledu ukupnosti dokaza, što ja kratko obrazlažem i u članku Just Security. Osim ukupnosti dokaza na kojima smo mi temeljili zahtjev za reviziju, mi nismo postupali na temelju  bilo koje pretpostavke ili neke osobite nade da će prije roka biti otkriveni dodatni novi dokazi odlučujućeg karaktera. Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.

“Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine”

Kritičari traže da se objavi sadržaj revizije. Mislite li da to treba uraditi?

Scheffer: Odluka o objavljivanju zahtjeva će se donijeti u Sarajevu.

Najveći dio žrtava s ogorčenjem je reagirao na pismo Registrara o odbijanju revizije, i pružili su podršku i pravnom timu i Vama i Izetbegoviću. Koliko Vama znači ta podrška?

Scheffer: Njihovu podršku veoma cijenim. Ovo je ozbiljan posao koji zaslužuje naša kontinuirana nastojanja.

Imate poseban odnos sa žrtvama širom svijeta. Šta oni najviše očekuju?

Scheffer: Kad se sretnem sa žrtvama u Africi, Aziji, Evropi, ili drugdje, oni mi uvijek govore o svojoj želji da se postigne pravda za užasne zločine koje su podnijeli. Nedavno sam saznao za izbjeglice koje dolaze iz Južnog Sudana i govore humanitarnim radnicima da treba stati na kraj nekažnjavanju zločina koji su nad njima počinjeni. Oni traže pravdu. U Kambodži, 40 godina nakon Pol Potovog režima, preživjeli i dalje traže pravdu i žale se da se nije postiglo dovoljno pravde.

Za rad na reviziji rekli ste da je “ovo nešto za što se vrijedi boriti”. Šta ste time mislili?

Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, očito je cilj vrijedan truda, te time i vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda.

Izvor

Mart 24, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora, Novosti, RBiH

Ljepotica Sana jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini

Rijeka Sana je bistra i hladna planinska rijeka. Dobila je ime od starih Latina zbog svoje čistoće i ljekovitosti: “sanus” što znači zdravlje.

Sana je rijeka u Bosanskoj Krajini i najveća desna pritoka Une. Uz Unu i Neretvu smatra se jednom od najljepših i najčistijih rijeka u Bosni i Hercegovini. Duga je 146 km, s površinom porječja od 3370 km².

Sana nastaje od tri jaka krška vrela i kraka znanog pod imenom Korana, nedaleko od sela Donja Pecka – Jasenovi Potoci kod Šipova. Protiče kroz Sansku i Prijedorsku kotlinu, odnosno gradove Ključ, Sanski Most i Prijedor, gdje prima Gomjenicu, mijenja sjeverni pravac oticanja u uporednički ka zapadu, zbog udara od padine planine Kozare, obilazi Majdansku planinu, te uvire kod Bosanskog Novog u rijeku Unu. Izvorišni krak rijeke Sane je Sanica.

Ribolov je rasprostanjen na Sani jer ona obiluje raznom vrstom ribe, a najviše cijenjena i spominjana je mladica sa Sane. Na Sani se kao i na Uni mogu odigravati i u stvari organizuju se mnoga sportska takmičenja.

Desne pritoke Sane su: Kozica, Vučaj potok, Potočanska rijeka, Kijevska rijeka, Tramošnjica, Gluvač, Glamočnica, Kruharuša, Sasina, Piljeska rijeka, Mala rijeka, Bukovac. Gomjenica …

Najveća pritoka Sane je Sanica, a ona je njena lijeva pritoka. Druge lijeve pritoke Sane su: Glibaja, Bliha, Zdena, Dabar, Majdanska rijeka, Volar, Japra, Gračanica, Stara rijeka, ..

Mart 16, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

Pogledajte fascinantne kadrove BiH koje je snimila televizija iz Kuvajta

S obzirom na sve veći interes turista iz zemalja Zaljeva za Bosnu, kuvajtska državna televizija snimila je polusatnu reportažu o našoj zemlji.

Televizija je prenijela prelijepe kadrove naše zemlje s Bjelašnice, Jablaničkog jezera, Jajca, sarajevske katedrale, špilje Vjetrenica i drugih znamenitosti.

Naglašeno je da naša zemlja nudi ogromne turističke potencijale, te pozivaju Kuvajćane da posjete BiH.

Televizija potencira da je BiH država Evrope, te objašnjava da, pored BiH, mogu posjetiti i Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i druge zanimljivosti naše lijepe regije.

Također, donosi i intervju s ambasadorom naše zemlje u Kuvajtu, Mehmedom Halilovićem, koji je govorio o potencijalima naše zemlje.

Kompletnu reportažu pogledajte ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=c0soE3ifQDU

Mart 15, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

Knjiga ‘Babo’ Milorada Ulemeka Legije otkriva ulogu Srbije u ratu protiv BiH

Bosna i Hercegovina do kraja mjeseca treba odlučiti da li će podnijeti zahtjev za reviziju presude protiv Srbije, pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida početkom ‘90-ih.

Međunarodni sud u Hagu je 2007. presudio na način da je Vojska i policija bh. entiteta Republika Srpska odgovorna za genocid u Srebrenici, a Srbija kažnjena jer je znala a nije spriječila genocid. Bh. strana deset godina kasnije želi reviziju te presude. Smatra se da postoji veliki broj dokaza o tome da je režim Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, direktno učestvovao u zločinima i genocidu u BiH.

Priča o reviziji ove presude zategnula je političke odnose u zemlji. Predstavnici bosanskih Srba protive se pokretanju postupka za reviziju presude. Tvrde da Bosna i Hercegovina zahtjev za reviziju presude može podnijeti jedino u slučaju novih dokaza u učešću Srbije u ratu protiv Bosne i Hercegovine. A, Bosna i Hercegovina, tvrde, nema novih dokaza.

S druge strane, veliki broj domaćih i međunarodnih pravnika, kao i historičari, smatraju da dokaza ima. I to na pretek.

Akademik Smail Čekić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava navodi kako su najvišu komandnu strukturu “Vojske Republike Srpske” činili oficiri Vojske Jugoslavije, pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, među kojima je i general Ratko Mladić, kojem se trenutno sudi pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Svi članovi Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” i mnogi drugi oficiri, podoficiri i građanska lica u “Vojsci Republike Srpske” (na ključnim dužnostima u korpusima, brigadama, bataljonima i četama, na raznim komandnim nivoima “Vojske Republike Srpske”) bili su de iure i de facto pripadnici Vojske Jugoslavije, odnosno oni su bili organ države Savezne Republike Jugoslavije, koji su, u skladu sa Odlukom o određivanju zadataka i teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim (posebnim) uslovima, izvršavali zadatke na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a koja je definirana kao sastavni dio teritorije Savezne republike Jugoslavije – navodi, između ostalog, akademik Čekić u svom komentaru.

O učešću vojnika Srbije u agresiji na BiH svjedoči i knjiga „Babo“, autora Milorada Ulemeka Legije. Ulemek je bio član Srpske dobrovoljačke garde (Arkanovi Tigrovi), jedinice koja je ‘90-ih brzo postala poznata po brojnim ratnim zločinima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A, Srpska dobrovoljačka garda bila je pod direktnom komandom Službe državne bezbjednosti Srbije. Postoje brojni vojni izvještaji u kojima se vlasti Srbije izvještavaju o stanju sa ratišta u BiH.

Ulemek u knjizi „Babo“ do detalja opisuje ratne dane iz Bosne i Hercegovine, saradnju sa Fikretom Abdićem, vezu sa vlastima iz Srbije…

Od svih knjiga, koje sam do sada napisao, ova knjiga je najteže potekla iz mene. Ona je proživljeno i istinito svjedočenje o događajima koji su se desili prije više od dvije decenije, a koji su u meni, kao flashbackovi, budili veoma jaka osjećanja, koja su, u velikoj mjeri, bila podstaknuta i mojom emotivnom vezanošću za taj očev zavičaj, koji sam posjećivao u mom djetinjstvu. Riječ je o području u blizini Petrove gore, na kome je od davnina živio i opstajao srpski živalj, kao i na području cijele Krajine – napisao je, između ostalog, Ulemek u knjizi.

                             *** 
– Ovaj debeli, kasnije sam saznao bio je komandant 21. kordunaškog korpusa, zvao se Mirko Bosanac. On je, po mom osjećanju, mogao samo da komanduje nekom „jagnjećom brigadom“, što je vjerovatno i radio, sudeći po njegovom izgledu.

– Gospodo, mislim da nema neke naročite potrebe da se predstavljamo, svi znamo zbog čega smo se ovdje okupili…

Tu sam podigao ruku. General prekide tek započeto izlaganje i pogleda me ispod oka.

Druže generale, ja se izvinjavam što prekidam vaše izlaganje. Ali, ja stvarno ne znam zbog čega sam pozvan, i koji je razlog zbog čega smo se ovdje okupili – izgovorio sam tobože iznenađeno, mada me u tom trenutku boljelo dupe zbog čega smo se okupili, jer svakako ću to saznati u narednih pola sata… A situacija je bila da tri dana dumam gdje su me to poslali. Da niko to nije znao ili htio da mi kaže i sada sjedim u prostoriji sa pedesetak starješina i sa ovim debelim generalom i svi osim mene izgleda znaju zašto su se ovdje našli…

– E da si samo malo sačekao saznao bi i ti zbog čega i zašto. Ali ti, Legija, moraš ono tvoje – reče mi on kroz osmijeh, ali mu je ton nagovještavao da je bolje da začepim.

Na pomen mog imena, mnogi su iskrivili vratove, da bi me bolje vidjeli. Nije da sam baš bio čuven, ali znalo se tu i tamo ko sam. Klimnuo sam glavom, i on je nastavio svoje izlaganje.

Suština je bila sljedeća: Radilo se o Cazinskoj Krajini, ukazala se mogućnost da se napokon cijela ta teritorija koja je od početka rata bila pod kontrolom Petog korpusa Armije BiH stavi pod našu kontrolu. Naime, Cazinska Krajina ili Zapadna Bosna kako su je sada zvali, bila je od samog početka rata kost u grlu i Republici Srpskoj Krajini – piše Ulemek u knjizi…

– Sama teritorija protezala se od Velike Kladuše i Vrnograča, pa sve dole na jug do Bihaća. Zatim, istočno od Bosanske Krupe preko Cazina pa da Ličkog Petrovog Sela, uključujući i bivši strateški važan aerodrom Željavu… Taj veliki prostor branio je Peti korpus, podijeljen na sedam brigada, od kojih je najzajebanija i najozloglašenija bila 505. Bužimska brigada – opisuje Ulemek dalje svoje prve dane na ratištu u Bosni i Hercegovini.

Nastavlja se…

nap.ba

Februar 16, 2017

Posted In: Novosti, RBiH

Leave a Comment

Porast interesa za proizvode Dite

Kampanja koja se raširila društvenim mrežama u posljednjih nekoliko dana Diti osigurala 15 bilborda.

Podrška novoj medijskoj kampanji za tuzlansku Fabriku deterdženata Dita dolazi sa svih strana, a proizvodi Dite na domaćim policama prepoznatljiviji su nego ikad. Dita već više od godinu posluje u stečaju, te nema prihoda koji bi mogli biti planirani za reklame.

Ponude za reklamu

Tu je do izražaja došla virtuelna zajednica kroz koju su na društvenim mrežama ponovo aktuelizirane reklame Ditinih proizvoda, koje su već polučile rezultate.

– U ovom trenutku imamo na desetine mailova sa konkretnim ponudama za reklamu. Upravo kroz ovu kampanju smo dogovorili i 15 bilbord-reklama širom BiH, koje će uskoro biti postavljene. Naši troškovi su minimalni, tako da se zajednica zaista pokazala voljnom da pomogne, kazao je Almir Bajrić, zamjenik stečajnog upravnika u Diti.

Mjesto na tržištu

Pojačano prisustvo proizvoda Dite u medijskom prostoru dovelo je i do povećanja interesa za kupovinu Dite.

– To je sve povezano jedno s drugim. Ovo je jasan pokazatelj da smo mi prepoznatljiv proizvodi i da imamo mjesto na domaćem tržištu. Upravo zbog svega toga javili su nam se i ljudi koji su nekada davno iskazali interes za kupovinu Dite i sada se interesuju o progresu koji smo napravili, dodao je Bajrić.

Nakon ove kampanje u Diti očekuju i povećanu potražnju za proizvodima, što bi trebalo povećati i profit, koji Dita, kako je kazao Bajrić, planira investirati u proizvodni proces i time trajno uticati na položaj Dite na tržištu, a povećat će joj i vrijednost, što bi direktno moglo uticati i na prodaju Dite. Cijena Dite u stečaju je oko 13 miliona KM – piše Oslobođenje.

Februar 16, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

PRISJETIMO SE SAVE DŽAJIĆA KOJI REDOVNO PLAĆA ODRŽAVANJE DŽAMIJE KOD TREBINJA

Pravoslavac Savo Džajić iz Župe kod Trebinja svake godine  obraduje tamošnjeg imama Huseina ef. Hodžića, jer  na adresu lokalne džamije pošalje 100 KM, kao dobrovoljni prilog za održavanje ovog vjerskog objekta, piše bh. novinska agencija Patria.

– Ništa ne bi bilo neobično da taj dobri Savo svake godine ne pošalje redovni godišnji prilog za džamiju iz njegovog komšiluka – rekao je ef. Hodžić.

– Dok ima komšija i poštivanja tuđeg kao svoga neće biti nesreća. Bog ti Savo dao sreće i zdravlja! – dodao je tada ef. Hodžić.

Januar 29, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

STIPE IZ TRGOVAČKE ŠKOLE LIVNO: ŠKOLSKA 1900/01 – PRVO VJERONAUKA PA BOSANSKI JEZIK

Svjedočanstvo Stipe iz Livna koji je u školskoj 1900/01. godini pohađao drugi razred Trgovačke škole kazuje nam da je tada Trgovačka škola po svom planu i programu za drugi razred imala 11 obaveznih predmeta:

Vjeronauka, bosanski jezik, njemački jezik, matematika (računstvo), geografija (zemljopis), historija (povijest), biologija (prirodopis), fizika, geometrija i geometrijsko crtanje, prostoručno crtanje, te krasopis.

Neobaveznih (fakultativnih) predmeta nije bilo.

Iz ove svjedodžbe vidimo da je učenik Trgovačke škole u razredima prije ili poslije, pored navedenih, imao i slijedeće predmete:

Hemija, nauka o poznavanju robe, nauka o trgovini, poznavanje mjeničnih, trgovačkih i obrtnih zakona, jednostavno i dvostruko knjigovodstvo, korespodencija i ine kontoarske radnje.

BOSANSKI..

Januar 26, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija, RBiH

Leave a Comment

Časna zakletva pripadnika naše Armije BiH

“Zaklinjem se da ću braniti nezavisnost, suverenitet i cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine, da ću savjesno i disciplinovano izvršavati sve obaveze i dužnosti pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, da ću braniti njenu slobodu i čast i u toj borbi istrajati”.

Januar 20, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

KRALJEVINA I MOĆNA BOSNA: Prst u oko svim negatorima države Bosne i Hercegovine

STJEPAN TVRTKO I KOTROMANIĆ

Poslije krunidbe za kralja, Kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija i Kraljem Srbije, a malo kasnije i Kraljem Hrvatske. On ustanovljava zatim Bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je ”Novi”, što se danas zove ”Herceg Novi”. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobivali konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Država Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju ”nagovoriti” Kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat ”Novi”.
Za vrijeme vladavine Kralja Tvrtka I Kotromanića bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Država Bosna je bila PRVA država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo Bosanska vojska i to 13.avgusta 1378. godine prilikom napada Venecijanske flote na primorski Bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad.

Karta Kraljevine Bosne 1391.godine

Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te Kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, zajedno sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom… jedino ne pripaja Dubrovnik i Zadar, koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Država Bosna postaje daleko najmočnija država na Balkanu.
U zadnjoj deceniji svoje vladavine, Kralj Tvrtko je suočen sa upadima Turaka u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Turci bivaju poraženi od bosanske vojske na čelu sa Knezom Vlatkom Vukovićem.
Prodiranje Osmanlijskog carstva na Balkan prouzrokuje da se države Balkana ujedinjuju u jednu bitku na Kosovo Polju protiv osmanlijske vojske u kojoj učestvuje i brigada bosanske vojske pod vodstvom Kneza Vlatka Vukovića – bošnjanskog vovjode.
Ova vojska je bila sačinjena i pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, a sama bitka se odigrala 1389. godine. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju sa ne previše dramatičnim gubicima. U toj bitci, od svih naroda koji su učestvovali u njoj, najgore prolaze Srbi, jer tu gine srpski, a i osmanlijski vladar, ali Turci postaju puno moćniji te sve dovodi to toga da Srbija praktički kao država prestaje da postoji. Važno je i uočiti da su dijelovi Kosova bili i pod vlašću Bošnjana kao Kosovska Mitrovica i kasnije Prizren.
Poslije smrti Kralja Tvrtka i Kotromanića 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bošnjanskog plemstva, što rezultira vema čestom promjenom bošnjanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.
Neposredno poslije Tvrtkove smrti,1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon sto u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburski, te Bosanski Kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni Ugarski Kralj.
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bošnjansko plemstvo da za novoga Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentisan.
1404. godine bošnjansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju, i na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače vanbračnog sina Kralja Tvrtka I… Ovo izaziva bijes Ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem Kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. Potom 1414. godine, novi snažan vojnopolitčèki element izlazi na scenu, a to je bilo Osmanlijsko carstvo.
Osmanlijsko carstvo podržava bošnjansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog Kralja Bosne… te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske, sa jedne strane i Tvrtka II i Osmanlija sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u centralnoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje Kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosanski prijestol.
Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune bošnjanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg Kralja Ostoje, koji, uz tursku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine.
Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakteriše obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine, bošnjansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomašu.
Najmoćniji bošnjanski plemić na teritoriji Huma (današnja Hercegovina), Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi njemačku titulu ”herceg” i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao ”Hercegovina”.
Turska ekspanzija tjera Kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća Papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je Papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu sa ”Vikarom od Bosne” po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prihvatio katolićanstvo, što je Papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, Papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu… tako da 1459. godine Kralj Tomaš vrši veleizdaju protiv vlastitog naroda koji nije nikada bio podijeljen na ikakvoj kriteriji pa i vjerskoj te to nije bio i poslije ovoga pristajeći na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Bosanske Crkve i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne.

Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 prihvata katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji Papa, Pio II koji kasnije, u svojim ”Commentarima”, piše:

”Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bogumile), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri.” (Mehmedalija Bojić, \”Historija Bosne i Bošnjaka\”, str.32, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.)
Unatoč svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta meðu Bošnjanima, te papa \”mijenja taktiku\”, te 1461. godine šalje svoje misionare širom Bosne, pokušavajući preobratiti Bošnjane na katoličanstvo mirnim putem, kada mu to već nikada nije uspjelo nasilnim sredstvima.
Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin Kralja Tomaša biva postavljen za novoga Kralja Bosne. On se suočava sa jakom prijetnjom od turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva… Ugarski Kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega Kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turcima, čime je uvjetovan mir.
Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanlijska vojska, pod komandom Sultana Mehmeda II započinje agresiju na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te Kralj Stjepan Tomaševiæ prelazi u tvrđavu u Ključu… Opkoljen osmanlijskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen od strane osmanlijske vojske a zadnja kraljica Katarina bježi u Rim.

Hercegovina pod vlasti Hercega Stjepana Vukčića Kosače se održava još dvije godine da bi 1468. godine i ona kao ostala Bosne biva osvojena.
Poslije smrti Kralja Stjepana Tomaševica Bošnjani su sklopili neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turcima i u samo sedam dana predali kljuleve od jos 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine (izuzet Hercegovine koja je 1468. godine), postaje dio Osmanlijskog carstva i doba bošnjanskog kraljevstva se završava.

Januar 7, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

KOJI BOSANSKI JEZIK?

Bosanski jezik je jedini jezik u svijetu koji je bio zabranjen dekretom jedne države tj. dekretom Austro-Ugarske Monarhije 1907. godine. Kako stoji u samom dekretu bosanski jezik, ima da se imenuje u buduće „SRPSKO-HRVATSKIM jezikom.“ Tada nije niko protestovao niti je smio protestovati protiv ove diskriminacije nad Bosnom, Bošnjacima i bosanskim jezikom.

Dok su srpski, i hrvatski jezici zapadne i istočne varijante bosanskog jezika dotle neodgovorni pojedinci iz crnogorskog, hrvatskog i srpskog naroda stotinu godina su krili činjenice i poricali bosanski jezik koji su prisvojili i predili mu ime.
Prvi RJEČNIK bosanskog jezika napisao je Muhamed Hevaije Uskufija 1631.godine, dakle 187 godina prije prvog srpskog rječnika.

Prvi RJEČNIK srpskog jezika napisao je Vuk Stefanović Karadžić 1818.godine. Srpski rječnik je nastao tako što je Vuk Karadžić prepisao bosanski rječnik. Taj rječnik Vuka Karadžića pisan je na ijekavici, i ono što je zanimljivo zove se RJEČNIK, a ne REČNIK kako danas Srbi izgovaraju.

U tom uveliko prepisanom rječniku iz BOSANSKOG RJEČNIKA Vuk je zapisao:

“bijelo” a ne ” belo” , ” lijepo” a ne ” lepo”, ” mlijeko” a ne mleko” itd.

1917. godine pred ideju o stvaranju Jugoslavije javlja se prvi srpski REČNIK.

Bošnjaci imaju najstariju i najbogatiju kulturnu baštinu zato sa pravom čuvaju svoj bosanski jezik. Dok su srpski, hrvatski jezici zapadne i istočne varijante bosanskog jezika. Danas Srbi i Hrvati žele ukinuti termin bosanski jezik, jer bi ukidanjem imena našeg jezika, zauvijek bila izbrisano iz historije da su Srbi i Hrvati govorili bosanskim jezikom.

 

Januar 7, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment