Da je oslobođena Banja Luka, velikosrpska ideja bila bi poražena

U oktobru 1995. branioce Bosne i Hercegovine zaustavila je politika

12. OKT. 1995., NAPAD NA PRIJEDOR

U Sanskom Mostu, posljednjem oslobođenom gradu tokom agresije na RBiH, 10. oktobra 1995. godine, dok više od 500 preživjelih Bošnjaka jeca u nevjerici da su dočekali svoje oslobodioce pripadnike bosanske vojske, radoznala strana novinarka generala Atifa Dudakovića pita: “Šta je sljedeći cilj”?

General odgovara protivpitanjem: “Šta Vi mislite”? Novinarka kaže: “Banja Luka”, a general će na to kratko: “Slažem se”. Činilo se da će u nezaustavljivom pohodu pripadnika Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH, zajedno s pridodatim jedinicama Armije RBiH, u narednim danima Vojska RS bijelu zastavu podići iznad Bosanskog Novog, Prijedora i Banje Luke.

Historijski spoj

Umjesto demoralizacije nakon genocida u Srebrenici, Armija RBiH doživjela je svoju oslobodilačku ekspanziju. Sve je krenulo 6. avgusta 1995. oko 15 sati, historijskim spojem Armije RBiH i Hrvatske vojske (HV) na mostu na rijeci Korani u Tržačkoj Rašteli i rukovanjem generala Atifa Dudakovića, komandanta Petog korpusa, i generala HV-a Marijana Marekovića, kada je uz pomoć hrvatske vojne oslobađajuće operacije “Oluja” razbijena opsada Bihaćkog okruga, koja je trajala 1.201 dan.

Dan kasnije, 7. avgusta 1995., borci Petog korpusa Armije RBiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala postojati samoproglašena autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom Fikreta Abdića.

Treba napomenuti da su združene snage HV-a i HVO-a pod komandom generala Ante Gotovine u operaciji “Ljeto 95” od 25. do 30. jula 1995. oslobodile važne gradove, Bosansko Grahovo i Glamoč. Narednog mjeseca uslijedile su operacije združenih snaga HV-a, HVO-a i jedinica Petog korpusa ARBiH pod kodnim nazivima “Maestral” i “Sana 95”, u kojima je od 8. do 17. septembra 1995. oslobođen značajan dio zapadne Bosne.

Hrvatska vojska 12. septembra oslobodila je i Šipovo, a dan kasnije Jajce i Drvar. Jedinice Petog korpusa ARBiH 15. septembra ušle su u Bosanski Petrovac, 16. septembra u Ključ, a narednog dana i u Bosansku Krupu. U historijskom manevru iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, u desetak kilometara dugoj koloni vozila, 20. septembra u Bosanski Petrovac stigla je 17. viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem i tako je došlo do dugoočekivanog spajanja Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH.

Na Petrovačkoj visoravni smotru ove brigade izvršio je general Dudaković rekavši:

– Dobro došli u Bosansku krajinu. Jednom je general Momir Talić rekao da se nikada neće spojiti Peti i Sedmi korpus, jer im to neće dozvoliti Prvi krajiški korpus VRS, a ja sam mu rekao: “Zato ćemo mi uništiti Prvi krajiški korpus pa ćemo se spojiti”.

Zahvaljujući uvođenju Sedmog korpusa ARBiH u borbu, 23. septembra odbranjeni su Ključ i desna obala Sane, kada je Vojska RS krenula u žestoku kontraofanzivu.

Slavni general ARBiH, rahmetli Mehmed Alagić, komandant Sedmog korpusa, bitku za odbranu Ključa nazvao je svojim “najtežim danom u ratu”. Zbog gubitka nekoliko zapadnokrajiških gradova, zločinački general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS, napustio je liječenje na VMA u Beogradu i došao u Banju Luku, kako bi na licu mjesta organizirao odsudnu srpsku odbranu.

U Banjoj Luci je 22. septembra 1995. održano referiranje komandanata jedinica i organa Glavnog štaba VRS. General Mladić je veoma oštre riječi prijekora uputio komandantima Prvog i Drugog krajiškog korpusa, generalima Momiru Taliću i Radivoju Tomaniću.

– Sram vas bilo! Vi ste izgubili zonu odgovornosti korpusa, izgubili ste narod i vojsku. Kako imate obraza da tom narodu pogledate u oči – derao se Mladić.

17. KRAJIŠKA U PETROVCU PRED ODBRANU KLJUČA

 

Borci 17. viteške krajiške brigade ARBiH oslobodili su 28. septembra 1995. obronke Manjače i vodili žestoke borbe kod sela Orljani, zatim slomili odbranu neprijatelja od Mačkića glave do Sitnice i zakoračili na prostor banjalučke općine. Međutim, zbog žestoke kontraofanzive srpskih jedinica, nisu se tu dugo zadržali.
Holbrukova prijetnja
Politička situacija nije bila naklonjena ulasku savezničkih, bosanskih i hrvatskih snaga u Banju Luku. Razlog je bio taj što bi propao plan američkog posrednika Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) o podjeli zemlje 51 posto za FBiH i 49 posto za RS.
Komandant Glavnog štaba ARBiH, rahmetli general Rasim Delić o ovim historijskim danima je zapisao:
– U Zagrebu sam se sreo s Holbrukom u Američkoj ambasadi, rekao mi je: “Upozoravam vas da ne idete prema Banjoj Luci. Vaš ulazak u Banju Luku stvorio bi novi val od oko 350.000 izbjeglica, koje bi krenule ka Srbiji. Shvatite ozbiljno moju prijetnju, jer u protivnom bit ćete izloženi NATO udarima”.
Tuđman je nakon sastanka s Holbrukom 19. septembra 1995. zaustavio ofanzivu Hrvatske vojske. Srbi su poslije toga krenuli u žestoku kontraofanzivu, a Dudakovićevi borci su bili preumorni. Hitno smo 2. i 3. oktobra poslali pojačanja u Krajinu. Helikopterima i kopnenim putem prebačene su Gardijska brigada, “Crni labudovi”, “Laste”, Specijalni odred MUP-a “Bosna”, jedinice Prvog, Drugog i Trećeg korpusa te 28. divizije i odmah su uvođeni u borbu. Za dva dana i jednu noć u Krajinu je prebačeno 10.800 vojnika.
Ipak, nakon sastanka u Zagrebu 5. oktobra, na kojem su s naše strane prisustvovali generali Alagić, Karavelić i ja, a sa hrvatske ministar odbrane Gojko Šušak, te generali Gotovina, Červenko, Norac i Blaškić, došlo je do promjene u hrvatskoj politici i dogovorili smo da zajedno krenemo u nova oslobađanja – napisao je general Delić.
Nakon uspješne odbrane Ključa, uslijedio je nastavak operacije “Sana 95” u kojoj je oslobođen Sanski Most. Iz pravca Sanice napadala je operativna grupa “Centar” kojom je lično komandovao general Dudaković. Komandant Gardijske brigade ARBiH Dževad Rađo, 10. oktobra 1995., u 20.40 sati, na gradskom mostu je raportirao generalu Dudakoviću da je “Sanski Most slobodan”.

DŽEVAD RAĐO I ATIF DUDAKOVIĆ U SANSKOM MOSTU ODREĐUJU PRAVAC NAPADA NA PRIJEDOR

 

Rađini gardisti su prvi umarširali u Sanski Most i zajedno s hrabrim ratnicima 502. viteške brigade te 510. i 117. brdske, Vojne policije Petog korpusa i olovske jedinice kojom je komandovao Denijal Grbo žestoko su porazili srpske brigade – 17. ključku, 6. sansku, 15. bihaćku te 7. odred specijalne brigade MUP-a RS.

– Pošto Srbi imaju četiri S, mi imamo četiri B – to je uspostavljanje koridora Bihać, Banja Luka, Brčko, Bijeljina. Pad Banje Luke znači i pad Republike Srpske – govorio je Dudaković dok je šetao po oslobođenom Sanskom Mostu.

Narednog dana, 11. oktobra, Gardijska brigada oslobađa Aganoviće, uspostavlja mostobran na potezu Poljak – Šehovci, oslobađa Sasinu i Žegar i izbija na Mačkovac, na tromeđi općina Prijedor, Sanski Most i Banja Luka. Pod komandom Hamdije Abdića Tigra 502. viteška napreduje od sela Poljaci prema Tomašici.

– Tačno u 24 sata 12. oktobra 1995. dobili smo naredbu da moramo prekinuti djelovanja i doći u hotel “Sanus” da predamo naše pozicije snagama UN-a. Međutim, Srbi su nastavili napadati i mi smo se borili i nekoliko narednih dana – kaže Rađo.

U ovim herojskim operacijama Operativnom grupom “Sjever” komandovao je Mirsad Selmanović, načelnik štaba Petog korpusa, čiju su udarnu pesnicu činili 505. viteška bužimska, 511. slavna bosanskokrupska i 503. slavna cazinska brigada. Oni su preko Grmeča za nekoliko dana oslobodili više od 70 kilometara i to mjesta Jasenicu, Lušci Palanku, Kamengrad, Stari Majdan i Staru Rijeku. Naređeno im je da oslobađajuću ofanzivu prekinu na samim prilazima Ljubiji, udaljenoj samo 12 kilometara od Prijedora.

Operativnom grupom “Jug” komandovao je general Fikret Ćuskić. Osim jedinica Sedmog korpusa, u sastav su ušle 510. i 501. brigada, a pravac napada bio je preko Krasulja, Vrhpolja, Tomine i Bronzanog Majdana, s ciljem zauzimanja logora Omarska.

– Kad smo stigli na osam kilometara od tog našeg najvećeg mučilišta, dobili smo naredbu da stanemo. Moj brat Sulejman mučen je i ubijen u “bijeloj kući” u Omarskoj i imao sam ogromnu želju da je oslobodimo – kaže Sead Čirkin, načelnik Štaba grupe “Jug”.

Predsjednik Alija Izetbegović je 1996. javno otkrio da je na njega početkom oktobra 1995. vršen pritisak od tadašnjeg američkog ambasadora Džona Menzisa (John Menzies) da obustavi operaciju oslobađanja zemlje.

– Znam da se 60 hiljada Banjalučana već spremilo da krene, neki su i krenuli prema Drini. Mi ofanzivu nismo zaustavili. Menzis me je nakon sedam-osam dana pozvao i rekao: “Ako ne stanete, mi ćemo vas bombardirati” – izjavio je rahmetli Izetbegović.

Nedostajao bataljon

Ratni izvještač Šefko Hodžić bio je 14. oktobra 1995. u hotelu “Sanus” u tek oslobođenom Sanskom Mostu i sjedio za stolom s “ljutim Krajišnicima”, generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem te Vahidom Karavelićem. Atmosfera je bila napeta.

– Malo ko je znao da je Karavelić tada u ime Zajedničke komande komandovao svim jedinicama ARBiH. Primirje je stupilo na snagu 12. oktobra, ali su borbe i dalje nastavljene. Prvo je 14. oktobra rano ujutro, oko 6.30 sati, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih djelovanja, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Poznato je da je predsjednik Izetbegović od Amerikanaca dobio “dva dana produžetka” da naši oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković mi je kasnije rekao da mu je tada nedostajao jedan bataljon odmornih boraca da oslobodi Prijedor.

KARAVELIĆ, DUDAKOVIĆ, HODŽIĆ I ALAGIĆ, 14. OKTOBAR 1995., HOTEL ‘SANUS’, SANSKI MOST

 

Generali Dudaković i Alagić bili su ljuti što moraju prekinuti ratna djelovanja, o čemu im je naredbu donio general Karavelić. Na kraju su, ipak, trojica generala nazdravila završetku rata i tada smo napravili zajedničku historijsku fotografiju. Plan da se oslobodi Banja Luka je apsolutno postojao. Čak mi je general Alagić, na početku manevra 17. viteške krajiške u Krajinu, rekao: “Ne propusti historijski trenutak ulaska naših jedinica u Banju Luku”. Međutim, bitka za Banju Luku, bitka svih bitaka, eto nije se desila – svjedoči ratni izvještač Šefko Hodžić.

Tako je čelična ruka svjetskog sistema nepravdi, koja je embargom na uvoz oružja ARBiH tokom cijelog perioda agresije i dozvolom da se izvrši genocid nad Bošnjacima, napravila neprocjenjivu historijsku grešku prema državi BiH i žrtvama genocida ultimatumom da će NATO gađati kasarnu “Adil Bešić” u Bihaću i druge važne objekte ako se ne stane s ofanzivom prema Banjoj Luci.

Većina savremenika ovih važnih historijskih dana danas smatra da oslobađanjem Banje Luke uopće ne bi bilo potrebe za Dejtonom i da bi zasigurno u narednim mjesecima bosanski vojnik izašao na državnu granicu na Drini.

No, veliki i mudri Meša Selimović davno je zapisao: “A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo“.

Šta je pisao Dobrica Ćosić

Dane velikih srpskih poraza jedan od najvećih ideologa velikosrpskog zla, akademik Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Bosanski rat” opisao je ovako:

– Srpski narod je u agoniji zbog niza vojnih poraza i egzodusa, defetizama. Večeras javljaju da je i Banja Luka ugrožena. Ja dvije godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpila svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vijek započeo oslobodilačkim ratovima s pobjedničkim ishodima, a dogodit će se da ovaj vijek okonča vojnim porazom od bosanskih muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bijedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspješno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.

Šta je pisao Ričard Holbruk

U operaciji “Južni potez”, nakon oslobađanja Mrkonjić-Grada 10. oktobra 1995., Hrvatska vojska se nakon potpisivanja primirja zaustavila na 23 kilometra od Banje Luke. Ričard Holbruk u knjizi “Završiti rat” piše kako je, navodno, ubjeđivao Tuđmana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, ali da ne dira Banju Luku.

– Ali ja više nisam siguran jesmo li bili u pravu što smo se usprotivili napadu na Banju Luku. Da smo tada znali da su bosanski Srbi kadri prkositi ili ignorirati toliko mnogo ključnih političkih odredbi Mirovnog sporazuma 1996. i 1997., pregovarački tim se možda ne bi protivio takvom napadu – piše Holbruk.

Izjave

– Zauzimao sam se za ulazak Hrvatske vojske u Banju Luku i najveća greška međunarodne zajednice je što to nije dopustila. To bi bio definitivni vojni i politički poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj i BiH.

(General Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, u intervjuu za “Jutarnji list” 7. avgusta 2010.)

– Potpuni poraz srpskih snaga nije bio poželjan.
(Njemački novinar Erih Ratfelder (Erich Rathfelder) u svom izvještaju direktno iz Krajine)

– Žao mi je samo što sa svojom vojskom nisam došao do Drine. Danas bi ti četnici drukčiju pjesmu pjevali.
(General Atif Dudaković u intervjuu za “Hrvatski list” 20. avgusta 2006.)
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

armijabih.net

Januar 31, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

PRVI BOŠNJACI NA NOVOM ZELANDU

Abdullah Drury, mladi novozelandski istraživač na Univerzitetu Waikato, objavio je u prvom broju novopokretnutog časopisa Waikato Islamic Studies Review (mart 2015, vol.1, no.1, str. 29-49) članak pod naslovom “Većinom bezopasni: kratka historija prvog vijeka muslimanskog naseljavanja na Novom Zelandu”.

U ovom članku autor se bavi historijom naseljavanja muslimana od 1850-ih do 1950-ih na ovo ostrvo. Ti prvi muslimanski naseljenici gotovo su zaboravljeni u talasu skorašnjeg naseljavanja muslimana iz Azije i Afrike, većinom izbjeglica. Novozelandska muslimanska zajednica, koja danas broji oko 40 hiljada članova, ne može napisati svoju historiju bez oslanjanja na ovo rano muslimansko prisustvo.

Useljenici iz Dalmacije

Prvi muslimani na Novom Zelandu bili su indijski muslimani. Zatim su slijedili muslimani iz tadašnjeg Turkestana i slavenski muslimani, koji nas ovdje posebno interesuju. Naime, historijski izvori s početka 20. vijeka govore o useljenicima iz Dalmacije koji su se bavili poslovima oko kaučukove smole (gum-diggers). Među njima se prvi put nalaze muslimanska imena O. i Salko Hadžiahmetović (različito pisana). Oni su došli na Novi Zeland novembra 1904. brodom “SS Zealandia” zajedno sa dalmatinskim kopačima kaučuka. U popisu putnika oni su identifikovani kao “Armeni”.

Četrnaestog decembra 1904. vlasti su izdale dozvolu za iskopavanje u Aratipu Riding izvjesnom Lahiru Hadgovicu (Hadžović). Njemu su se 15. juna  1905. pridružili njegovi zemljaci Zaim Budalica, Ahmet Falajic, Osman Felajic, Ahmet Gulujatovic (vjerovatno Galijatović), te O. i Salko Hadziahmetovic. Sljedeće godine radnu dozvolu u mjestu Kaihu Riding dobili su Mustappa Fetagovich (Mustafa Fetahagić), Ahmet Fetagovic, Avdo Fetagovic i Ahmet Galyatovick (Galijatović). Ne zna se koliko su oni bili na Novom Zelandu, ali postoje podaci da su O. Hadziahmetovic i Zaim Budalica januara 1909. napustili Mokoia i otputovali u Sydney.

Godine 1907. zabilježena je grupa od trinaest “Hercegovaca muhamedanske vjere” u Maropiju, sjeverno od Dargavilla u Northlandu. Na čelu ove grupe bio je izvjesni Mustafa Fetahagich. Austrougarski konzul u Aucklandu obratio se 1. oktobra 1907. nadležnim novozelandskim vlastima s traženjem da se “Hercegovcima muhamedanske vjere dozvoli da se pojave na sudu u odjeći (riječ je o fesu, op. F. K) koju propisuje njihova religija”. Iz ovog podatka mogu se izvesti dva zaključka:

(1) Bošnjaci na Novom Zelandu početkom 20. vijeka su slijedili stav o tome da je distinktivna muslimanska nošnja vjerska obaveza i (2) austrougarske vlasti su taj stav podržavale kao dio slobode vjere.

SS Goya

Sljedeći podaci o Bošnjacima datiruju nakon Drugog svjetskog rata. Maja 1951. na brodu “SS Goya” došle su stotine izbjeglica iz istočne Evrope. Među njima je bilo i Bošnjaka. Tu se spominju Adem Firkatović i Šemso Jusović koji su se naselili u gradu Christchurch. Firkatović se oženio lokalnom djevojkom i bavio se biznisom. Jusović (Yusovich) je umro 8. juna 1990. i bio je u to doba jedan od najstarijih muslimanskih useljenika.

U ovo vrijeme, zaključuje autor, na Novom Zelandu nije bilo formalnih islamskih institucija pa je svaki pojedinac izgrađivao definiciju muslimanskog identiteta prema vlastitom razumijevanju vjere i obrazovanju. U tom formativnom periodu historije islama na Novom Zelandu bošnjačko prisustvo nije bilo beznačajno.

Dr. Fikret KARČIĆ

Izvor: Oslobođenje

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Dijaspora

Leave a Comment

Muzej ratnog djetinjstva (Video)

Muzej Ratnog djetinjstva zvanično je otvorio vrata.
Osim ličnih predmeta, posjeduje audio i video svjedočenja, fotografije, crteže i druge dokumente djece iz ratne Bosne i Hercegovine.
Muzej je smješten u Logavinoj ulici na broju 32 i jedini je ove vrste u svijetu.

Video reportaža TVSA:

Januar 30, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

SVA TRI DANAŠNJA NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI BILI SU BOŠNJACI DO 1862. GODINE

‘Sva tri naroda, sadašnja konstitutivna, u Bosni i Hercegovini bili su Bošnjaci do 1862. godine, od tad nastaje rascjep djelovanjem osvajačkih krugova iz Beograda i Zagreba.’

Forum bošnjačkih intelektualaca organizovao je  u Sarajevu tribinu na kojoj su uvodničari Hakija Zoranić, Mirsad Priganica i Amir Halep govorili o temi “Etnički identitet Bošnjaka”.

Uvodničar Hakija Zoranić podsjetio je da je bosanskohercegovački narod nekada imao ime Bošnjani koje je evoluiralo u ime Bošnjaci. Svi vladari srednjovjekovne Bosne bili su, kaže on, Bošnjani.

“Sva tri naroda, sadašnja konstitutivna, u BiH bili su Bošnjaci do 1862. godine, od tad nastaje rascjep djelovanjem osvajačkih krugova iz Beograda i Zagreba. Taj jedinstveni narod onda se razdijelio u tri konstitutivna naroda”, – objasnio je on.

Točak historije se ne može vratiti, ali je važno da bar, ističe on, doznaju tu istinu.

“Imali bi bolje razumijevanje Bošnjaka, postojala bi mogućnost za određeno približavanje i pomirenje, da se više ne dešavaju stravična zbivanja”, – kaže on.

Mirsad Priganica smatra da se radi “o konfuziji identitetske svijesti Bošnjaka” te da “oni nemaju izgrađenu historijsku svijest, koja je najbitnija za formiranje političkog identiteta jednog naroda”.

“Oni su svoju historijsku svijest zanemarili, posebno povijest bosanskih banova i kraljeva. Trebamo razviti temperament kod Bošnjaka za vlastitom povijesti koja je bila grandiozna. Ona nas treba nadahnuti, trebamo biti ponosni na nju”, – ističe on.

Amir Halep je mišljenja da je potrebno da “bh. institucije po pitanju zaštite bosanskohercegovačkog identiteta učine više, kao i svi intelektualci, a sve s ciljem da se zaustavi zatiranje bh. identiteta”.

“Bitno je da se Bošnjacima kao bh. narodu vrati njegov izvorni identitet”, – kazao je.

Predsjednik Foruma Suad Kurtćehajić za novinare je naglasio važnost afirmiranja činjenice za koju kaže da je nesporna, “a to je da su u Bosni do druge polovine 19. stoljeća bili svi domicilni stanovnici Bošnjaci, bez obzira na konfesiju”.

“To trebamo naglašavati sve do momenta dok svima u Bosni, bez obzira kojoj konfesiji pripadaju, to ne bude jasno. To je opće poznata činjenica koja se može naći i u srpskim i hrvatskim izvorima, moramo se boriti da se ta istina afirmira”, – kazao je.

 

Januar 29, 2017

Posted In: Bošnjaci

Leave a Comment

PRISJETIMO SE SAVE DŽAJIĆA KOJI REDOVNO PLAĆA ODRŽAVANJE DŽAMIJE KOD TREBINJA

Pravoslavac Savo Džajić iz Župe kod Trebinja svake godine  obraduje tamošnjeg imama Huseina ef. Hodžića, jer  na adresu lokalne džamije pošalje 100 KM, kao dobrovoljni prilog za održavanje ovog vjerskog objekta, piše bh. novinska agencija Patria.

– Ništa ne bi bilo neobično da taj dobri Savo svake godine ne pošalje redovni godišnji prilog za džamiju iz njegovog komšiluka – rekao je ef. Hodžić.

– Dok ima komšija i poštivanja tuđeg kao svoga neće biti nesreća. Bog ti Savo dao sreće i zdravlja! – dodao je tada ef. Hodžić.

Januar 29, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

ZBOG PAZARCA, HRVATICA PREŠLA NA ISLAM – VIŠE SE NE ZOVE SILVIJA, SADA JE AIŠA (FOTO)

U gradu Wesel u ime Allaha vjenčali su se dvoje mladih i to Hrvatica Kadoić Silvija i Sandžaklija Habibović Mehrudin,zvani Meša.

Pred efendiom Redžom Sekićem i mnogobrojnom familiom.

Kadoić Silvija je posvjedočila da je postala muslimanka i sama izabrala ime Aiša,te prihvatila prezime svoga muža Habibović,pa se sada zove Aiša Habibović.

Fotografija korisnika/ce Novosti Sandzaka.

Sandžak PRESS

Januar 29, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

BOŠNJAČKA RUKA NIKADA VIŠE NEĆE NOSITI TUĐI BAJRAK!

U New Yorku u organizaciji Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije održan bošnjački muhabet
U Bošnjačkom islamskom kulturnom centru na Richmond Hillu u petak večer, 27. januara 2017., Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) u suradnji sa Islamskom zajednicom i Kulturnim centrom Plav-Gusinje u New Yorku, održali su bošnjački muhabet pod motom: „Bošnjače, ponosno podigni svoj bajrak“.

U finoj atmosferi bošnjačkog muhabeta, prisutnima su se obratili predsjednik Odbora Islamske zajednice u Plavu, nekoliko članova odbora BANA i IZ Plav-Gusinje.

Također, svoja viđenja oko trenutne situacije među Bošnjacima, balkanskom regionu, obnovi tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, ali i po pitanju bošnjačkog nacionalnog bajraka iznijeli su i prisutni u ovoj večeri.

Prema onome što se moglo čuti na skupu i nakon njega, uglavnom je vladalo opće raspoloženje da se među Bošnjacima moraju otklaniti nesuglasice, jačati vjerski, nacionalni i kulturni identitet, jačati institucije, čuvati emanet, vakuf, sa isticanjem da bošnjačka ruka nikada više neće nositi tuđi bajrak!

Članovi BANA najavili su da će u skorije vrijeme početi izvođenje radova na Memorijalnom centru žrtvama genocida „Šadrvan“ u Monticellu. Također da je u toku snimanje određenih kadrova i za drugi dokumenatrini film genocid nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju 1912-13. i 1919. godine.
Naši mladi su veče otvorili učenjem Kur'ana, a zatvorili ilahijom.

Program je počeo učenjem sure El – Kiame iz Kur'ana časnog, koju je proučio student Ammar Krcić, koji je također sve prisutne pozvao da zajednički pred duše šehida prouče El-fatihu.


Aida Šarkinović

– Nakon par uspješnih promocija knjiga bošnjačkih autora Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija ide dalje…. Sa ovim bošnjačkim muhabetom želimo da približimo Bošnjake, učvrstimo naše veze i da, uz svo poštovanje ovoj zemlji koja nas je udomila, da se zajednički odupremo onom negativnom zubu asimilacije. Zato se nadamo da smo ozbiljno shvatili poruku ovog skupa, te koliko je važno da mi Bošnjakinje i Bošnjaci ponosno nosimo svoj bajrak, te da taj emanet prenesemo na naše potomstvo…, rekla je ispred organizatora član IO BANA Aida Šarkinović, voditeljica programa.


Muharem Purišić, predsjednik BANA

Predsjednik Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije dipl. ecc. Muharem Purišić prisutnima se zahvalio na masovnom dolasku, posebno predsjedniku Odbora IZ u Plavu koji je odvojio vremena da u ovoj večeri bude sa nama. Također se zahvalio omladini i medijima koji prate skup.


Šefkija Šabović, predsjednik Odbora IZ u Plavu

Šefkija Šabović, predsjednik Odbora IZ u Plavu, u kratkom obraćanju prisutne je salamio u ime odbora na čijem je čelu, te svima je poželio puno uspjeha u svakom pogledu. Ujedno je naglasio:

– Hoću da vam poželim ono što ovdje najmanje imate; a svega imate, osim slobodnog vremena za familiju i sloge među džematima. Daj Bože da se složite, jer sloga, ljepota i sva snaga je u džematu. Molim Allaha dž.š. da vam podari svako dobro, – istakao je Šabović.

Senad Kočan, član IO BANA

 

O osnovnim ciljevima i zadacima Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije govorio je član IO Senad Kočan, koji je istakao da BANA pripada NVO sektoru, te da će raditi na zaštiti ljudskih prava; predstavljanje i zastupanje interesa svojih članova i koji budu zatražili uslugu ove asocijacije. Ističemo veoma blisku suradnju sa Vijećem za američko-islamske odnose (CAIR), organizacija koja se bori za ljudska prava, sa kojom ćemo u narednom period uraditi tribinu.
Kočan je u nastavku naglasio nekoliko osnovnih programskih ciljeva i zadataka BANA od kojih je izdvojio:
– zastupanje i predstavljanje interesa Bošnjaka;
– očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta;
– njegovanje bosanskog jezika i pisma;
– istraživati istinu kroz vrijeme o genocidima nad Bošnjacima;
– institucionalno očuvati sjećanje na bošnjačke žrtve genocidá u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu;
-zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda;
-zalagati se za ispravku neistinitih historijskih činjenica koji se tiču bošnjačkog naroda;
-zalagati se za poboljšanje ekonomskog stanja Bošnjaka, stanja sloboda…
– pospješivati prijateljske veze sa etničkim zajednicama koji žive u SAD, sa kojima nas vezuje svakodnevni život…itd.


Nevzad Kurtagić, sekretar BANA

 

Nevzad Kurtagić, sekretar BANA, govorio je o ključnim karakteristikama i važnosti bošnjačkog bajraka.
– Čast je nositi bajrak sa ljiljanima i biti pod ovim bajrakom pod kojim su se časno borili najbolji bošnjački sinovi, da naglasim, da ruke nisu okrvarili, obraz su sačuvali i ovu bjelinu našeg bajraka. Zato ga sa ponosom nosimo jer su ga nosili i državu Bosnu i Hercegovinu pod njim branili svi Bošnjaci, od Gusinja, Plava, Rožaja, Bihora, Bijelog Polja, Pljevalja, Novog Pazara, Tutina. Sjenice, Prijepolja, Priboja i naravno svim gradovima Bosne i Hercegovine…rekao je između ostaloga.

Kurtagić je također naglasio: – U kontekstu slobodne nacije i razvoja države i regije gdje su Bošnjaci autohton narod, bez straha i ustručavanja podignimo svojim čistim rukama časni bošnjački i sandžački bajrak. Najzad to garantiraju ustavi država u kojima živimo: Crna Gora, Srbija, Kosovo, Makedonija…. Zato u svim prilikama na kojima se nose bajraci, manifestacije, svadbe i druge svečanosti nosimo sa ponosom samo naš bošnjački bajrak!!! – zaključio je on.


Avdo Metjahić

Najstariji član BANA i član UO, Avdo Metjahić, autor više knjiga je istakao u posljednjih 100. godina, nametali su nam tuđe zastave.

– 21. maja 1992.godine sa nekoliko naših Bošnjaka bio sam prisutan na počasnom podizanju zastave Republike Bosne i Hercegovine ispred UN-a, poentirajući da je tu bio i Šefkija Radončić. Zastava je bila podignuta na trećem koplju, i tako smo svi bili srećni. Bajrak je nešto po čim se svi skupa trebamo okupljati.

Razočara me kada vidim u našem zavičaju podižu zastave sa krstovima. To mu dođe nekako isto kao kada bi Židovi isticali i podizali zastavu sa kukastim krstom ondašnje nacističke Njemačke, kaže Metjahić i nastavlja: – Personalno ja to nikada neću učiniti posebno što znam historiju toga bajraka i šta je sve kralj Nikola počinio našem narodu u Plavu i Gusinju 1912. i 1913., uključujući i one poslije njega do današnjih dana, – zaključio je on.


Prisutni pažljivo prate svaki detalj i riječ na 5-minutnom video klipu iz dokumentarnog filma “Bošnjaci – genocid u kontinuitetu”

 

Poseban utisak na prisutne je ostavio 5-minutni isječak iz dokumentarnog filma “Bošnjaci – genocid u kontinuitetu” autora Avde Husienovića u produkciji Bošnjačko-američke nacionalne acocijacije (BANA). Snimanje filma je započelo marta 2013., u periodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju, kada je krenula hajka protiv žrtava i potomaka žrtava genocida od strane crnogorskog esbilišmenta koji angažiraju svoje udbaše u CG i New Yorku i Sarajevu. U filmu su obuhvaćena do sada istražena područuja gdje je genocid počinjen nad Bošnjacima. Inače film traje 135 minuta, premijere i projekcije su ljetos održane u Plavu, Gusinju, Rožajama, Novom Pazaru, Pljevljima, i u novembru u Sarajevu, dok se u skorije vrijeme očekuje velika premijera u New Yorku, Torontu, a nakon toga u drugim gradovima Amerike.

Esad Krcić

O razlozima i važnosti snimanja filma govorio je osnivač i gl. urednik Bošnjaci.Net Esad Krcić, ujedno član IO BANA. On je posebno istakao da se radi o filmu o genocidu nad Bošnjacima, nad kojima se u kontinuitetu više od 300 godina planirano i organizirano provodi od Gusinja do Cazina. Krcić se osvrnuo na genocid nad Bošnjacima i Albancima u Plavu, da se od 1912./13 i 1919. do danas taj kraj se nikada nije oporavio. Govorio je ukratko i o planski počinjenim genocidima nad Bošnjacima u drugim mjestima u Sandžaku i Bosni.

Također je istakao važnost da Bošnjaci nakon svega poštuju nacionalna obilježja i naglasio da više nikada ni jedan čestiti Bošnjak u svojoj ruci neće nositi tuđi bajrak.

Hadži Ago Kolenović

Hadži Ago Kolenović je istakao da u periodu obilježavanja 100.godišnjice genocida u Plavu i Gusinju zacrtano je nekoliko važnih planova i ideja koje završavamo jednu po jednu. Dokumentari film je, havala Bogu, završen, sada je na red izgradnja Memorijalnog centra žrtvama genocida “Šadrvan” u Monticello-u, pred duše šehida. Jer u Plavu i Gusinju nisu našli mjesta i razumjevanja da se napravi. Kolenović je posebno naglasio, da Bošnjački centar u kojem je održava skup, 100-tinu godina je bio crkva, ali baš pred 100.godišnjicu kada su pokušavali nasilno da pokrste sve naše u Plavu i Gusinju, Allah dž.š. je dao dar i beriket da ovaj novi centar bude škola za naše buduće generacije.

Hadži Smajle Srdanović, predsjednik IZ&KC Plav-Gusinje

Predsjednik IZ&KC Plav-Gusinje h. Smajle Srdanović je istakao važnost dokumentarnog filma koji treba imati svaka naša porodica, gledati, učiti, pamtiti…
– Naš narod ima nešto što zovemo merhamet i nakada na nikoga ne bi digli ruku… ne možemo da shvatimo da ima takvih da ženu u drugom stanju raspore ubiju nju i dijete; ili da tek novorođenu bebu (u Potočarima) koja je pustila tek prvi plač, uzme je slomi joj vrat, zgazi je i kaže ovo dijete vam nikada više neće zaplakati… to ne može da uradi insan, to može da uradi samo onaj koji su ispod nivoa hajvana, naglasio je on.
Srdanović je također istakao da na ovakvim skupovima naša organizacija vam ne nudi niti mržnju, niti poziva na osvetu već kroz edukaciju da naučite da nam se više nigdje i nikada ne dogodi ono što se događalo. Najzad znamo mi dobro zašto smo ovdje!


Bajram Julević

Kratko se obratio Bajram Julević koji je istakao važnost korišćenja pojmova bošnjačke i sandžačke zastave.


Halil Lješnjanin

Zbog nerazumijevanja u zavičaju Plavu i Gusinju za izgradnju memorijalnog obilježja sjećanje na žrtve genocida, Halil Lješnjanin koji u centru Plava posjeduje stan u zgradi do Opštine sa velikom izlaznom terasom od 150 km2 ponudio je da je pokloni u svoje ime i porodice da se na tome mjestu uradi projekat i uradi memorijalno obilježje, što je izazvalo burne reakcije prisutnih.

Nuro Bicić

Nuro Bicić je istakao da podržava rad BANA i komentarisao političko-društvene prilike među državama na Balkanu. Više sa ironijom je rekao, da je dobro što se „voz zdravo i dobro vratio sa granice Kosova za Beograd“. Također je istakao važnost revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid nad Bošnjacima. On je naglasio, s obzirom da je srpsko-hrvatski savez očigledno na snazi, te da se Dodik i Čović ne slažu za obnovu postupka, znači da su Bošnjaci usamljeni, ali to nam je velika opomena, te da trebamo biti oprezni. Bicić je još istakao da je prošle godine bio u zavičaju u vremenu premijere dokumentarnog filma, te da je razačoran nezainteresiranošću naših ljudi za tako važne projekte, što na jedan način govori da ljudi nemaju slobode.


Dr. Mersim Ziljkić, portparol BANA

Dr. Mersim Ziljkić, portparol BANA, je u vremenu premijere i projekcija bio u zavičaju, uzvratio je na Bicićeve riječi o posjećenosti, ali napomenuo da dobro znamo kakve su političke igre tamo.
– Plav i Gusinje su herojski gradovi, ali su trenutno, kako kažu – porboljeni, ali nemojte da se razočarate, ja sam presrećan da je u Gusinju u Centru za kulturu bila puna sala, s obzirom kakve su bile intrige i propagande, čak su mi rekli neki ljudi da se sve to izbojkotuje. Ipak, svaki naš čovjek koji nosi din i iman, kada su ovakvi projekati u pitanju, nema toga koji neće sjesti i pogledati ovaj film.
Dr. Ziljkić se posebno zapitao, otkud u nama Bošnjacima toliki merhamet nakon toliko genocida koji su sprovedeni, nakon toliko silovanja, ubijanja, pljački … i kako to da mi nakon svega pružamo ruku pomirenja? Kako da mi ne mrzmo, da opstajemo u dinu, naciji i u džematu. To je Allahova volja…
– Ne može niko da razvoji mene od braće Gusinjana niti njih od mene. Nema te države u svijetu koja može proturiti u mom mozgu da su mi Gusinjani, Rožajci, Pazarac neprijatelj… da nam je Bosna tuđa država; to je naša matica! Znajte dobro, bez Bosne nema našeg opstanka Bošnjaka, ali vjerujte bez Bosne, Kosova i Albanije ne može opstati islam u Europi. Zato moramo da volimo našu maticu Bosnu!

Financijsku potporu radu Bošnjačko-američkoj nacionalnoj asocijaciji nenametljivo su pružili i ponudili Bošnjaci i biznismeni koji su bili prisutnu u ovoj večeri bošnjačkog muhabeta.

Selma Radončić je prekrasnim glasom otpjevala ilahiju, što je bio kraj zvaničnog programa, ali i početak za bogati sohbet koji su pripremile vrijedne Bošnjakinje. Večeru su sponzorisali hadži Zijo Suljić, h. Smajle Srdanović i Mirsad Klapija. (Foto: Ammar Krcić i Tekst: H. Redžić)


Odličan izvođač ilahija i kasida: Selma Radončić

 

Autor: Tim Bošnjaci.Net

Januar 29, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

385 GODINA OD PRVOG BOSANSKOG RJEČNIKA!

Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Hevai (Zračni).

Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim poslovima. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima: Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631.

Ovaj pisac je tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i jednu svoju pjesmu: “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”

Pouzdavši se u Boga zadubio sam se u misli,
Te se u taj čas dosjetih
Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku,
Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo.
Mnogo je lijepih rječnika napisano,
Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
Ni sastavljena u prozi ni skićena u stihove… napisao je, između ostalog, u Uvodu u svoj rječnik na bosanskom jeziku, Muhamed Hevai Uskufi 1631.godine.Autor je prije 385 godina poželio: Nek i on prema sebi bude jedno svjetlo…Želja mu se ostvarila.

Historija jest svjetlost istine, a o svjetlosti kojom isijava ovaj najstariji rječnik na Balkanu, pisali su, osim autora Muhameda Hevaije Uskufije, Evlija Ćelebi 1660., Aleksandar Giljferding 1859., Otto Blau 1868., Stojan Novaković 1869., Mehmed Handžić 1934., Derviš Korkut 1942., Muhamed Huković, Ahmet Kasumović, Ismet Smailović 1990. godine i drugi.

Svjetlost istine kojom i dan danas zrači ovo kolosalno djelo Muhameda Hevaije Uskufije, Bosni i Hercegovini i bosanskom jeziku, potrebna je u svakom a pogotovo u ovom vremenu. Protiv mraka najbolje se braniti svjetlom a bosansko–turski rječnik jest, kao što je rekao i njegov autor, sam po sebi jedno svjetlo.

bos-tur

Rječnik Tuzlaka Muhameda Hevaije Uskufije, koliko je nauci dosad poznato, je najstariji bosanski rječnik i prvi južnoslavenski rječnik napisan štokavskim dijalektom.

Nauka potvrđuje da su u to doba rječnici pisani u stihu ili prozi. Sam autor, postupajući po tadašnjoj praksi, u svom Uvodu u bosanski, tj. Bosansko – turski rječnik, kaže:
Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, a drugi nek bude na turskom kad mogne izaći srok…

Svoju uvodnu napomenu autor je realizirao u vidu Bosansko – turskog rječnika.

Dosadašnja nauka izučavala je sve stare prijepise ovog kapitalnog djela, osim jednog. Do objavljivanja ove knjige (2011. godine), niko se nije upustio u izučavanje do sada najstarijeg poznatog prijepisa iz Uppsale (Švedska).

 

Januar 29, 2017

Posted In: Bošnjaci, Historija

Leave a Comment

NIKOLIĆU, POVEDITE UNUČAD NA MASOVNE GROBNICE I PRIČAJTE IM KAKO STE IH JUNAČKI SAVLADALI, POKLALI, NATOVARILI NA KAMIONE

Autor: Edit Agović

S obzirom da u posljednje vrijeme opetovano zamarate i uznemiravate javnost najavama ponovne agresije Srbije na Kosovo, koju ćete, prema svojim tvrdnjama, osobno predvoditi sa svojim sinovima, osjetili smo građansku potrebu reagovati.

Naime, pošto je poznato da kao hronični ljubitelj dobre kapljice svoje omiljeno piće, rakiju, sami pečete, a kao poštivalac obrazovanja vrijeme i novac niste traćili na učenje i predavanja nego ste diplomu jednostavno kupili, čemu kada se doda vaše prekonoćno basnoslovno bogaćenje, proizilazi da ste vi jedna vrlo štedljiva i nadasve promućurna osoba, pa predlažemo da umjesto izlaganja trošku krpanja do Kosova, svoje sinove odvedete tu do Batajnice, u Beogradu, gdje kao što znate, u masovnu grobnicu pobacana su tijela oko hiljadu neuniformisanih Kosovara.

Ukoliko imate unučad, povedite i njih, jer iz masovne grobnice u Batajnici, s tijelima su ekshumirane i cucle, dječije igračke i mnogo štošta što bi, zbog generacijske bliskosti, vašim unučadima svakako bilo zanimljivo za vidjeti, a vi bi im, bajkovito, u desetercu, mogli prigodno ispjevati kako ste ih junački savladali, poklali, natovarili na kamione, dovezli tu – i velikim bagerima zatrpali. Djeca vole bagere, pa im i njih pokažite.

Izbjegavanja eventualne nedorečenosti radi, moramo ovdje sasvim iskreno naglasiti, da mi vašim unučadima, već rođenim ili koja će to tek biti, od srca želimo sve suprotno od onoga što vi želite, a posebno suprotno od onoga što ste unučadima drugih ljudi, vi radili.

Želimo im da zbog nekih krvožednih, samozvanih plavokrvaca, iskompleksiranih ruralnošću, djetinjstvo ne provode u mračnim i hladnim podrumima; da im oko opkoljenih gradova neki primitivni oblici morala i svijesti ritualno ne paradiraju s ljudskim lubanjama, a naročito da zbog nekih bolesnom mžnjom opijenih sociopata, iz neke masovne grobnice, kao ove u Batajnici, ali ne samo nje, ne ekshumiraju njihove cucle, igračke, benkice…

I naravno, ne želimo im da budu kao vi, nego da odrastu u čestite i normalne ljude, iako činjenica da ste baš vi predsjednik Srbije, apatično govori o toj zemlji i njezinome društvu, tako da se tu ne nazire svijetla budućnost ni za njih, usprkos vašem prekonoćnjom bogaćenju, jer zna se da đavo uvijek dođe po svoje, piše u saopćenju koje je potpisao Edit Agović, član izvršnog savjeta NVO Građanski Monitoring.

BOSNJACI.net

Januar 29, 2017

Posted In: Novosti

Leave a Comment

Predrag O. snajperista koji je ubio djevojčicu prije samoubistva piše:DOLAZI MI U SAN I PITA ZAŠTO?

Iza sebe ostavio pismo

Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubistvo. Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.

Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio da vrati svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovo je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.

„Vrijeme je da Tužilaštvo BiH konačno pokrene istrage o takvim osobama. Mi smo ih kontaktirali i zahtijevali to od njih, ali za sada sve tapka u mjestu… Ali nećemo odustati i idemo do kraja“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.

Januar 28, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment