KOJI BOSANSKI JEZIK?

Bosanski jezik je jedini jezik u svijetu koji je bio zabranjen dekretom jedne države tj. dekretom Austro-Ugarske Monarhije 1907. godine. Kako stoji u samom dekretu bosanski jezik, ima da se imenuje u buduće „SRPSKO-HRVATSKIM jezikom.“ Tada nije niko protestovao niti je smio protestovati protiv ove diskriminacije nad Bosnom, Bošnjacima i bosanskim jezikom.

Dok su srpski, i hrvatski jezici zapadne i istočne varijante bosanskog jezika dotle neodgovorni pojedinci iz crnogorskog, hrvatskog i srpskog naroda stotinu godina su krili činjenice i poricali bosanski jezik koji su prisvojili i predili mu ime.
Prvi RJEČNIK bosanskog jezika napisao je Muhamed Hevaije Uskufija 1631.godine, dakle 187 godina prije prvog srpskog rječnika.

Prvi RJEČNIK srpskog jezika napisao je Vuk Stefanović Karadžić 1818.godine. Srpski rječnik je nastao tako što je Vuk Karadžić prepisao bosanski rječnik. Taj rječnik Vuka Karadžića pisan je na ijekavici, i ono što je zanimljivo zove se RJEČNIK, a ne REČNIK kako danas Srbi izgovaraju.

U tom uveliko prepisanom rječniku iz BOSANSKOG RJEČNIKA Vuk je zapisao:

“bijelo” a ne ” belo” , ” lijepo” a ne ” lepo”, ” mlijeko” a ne mleko” itd.

1917. godine pred ideju o stvaranju Jugoslavije javlja se prvi srpski REČNIK.

Bošnjaci imaju najstariju i najbogatiju kulturnu baštinu zato sa pravom čuvaju svoj bosanski jezik. Dok su srpski, hrvatski jezici zapadne i istočne varijante bosanskog jezika. Danas Srbi i Hrvati žele ukinuti termin bosanski jezik, jer bi ukidanjem imena našeg jezika, zauvijek bila izbrisano iz historije da su Srbi i Hrvati govorili bosanskim jezikom.

 

Januar 7, 2017

Posted In: RBiH

Leave a Comment

Bosanskohercegovačka dijaspora

Bosanskohercegovačka dijaspora je pojam novijeg datuma, iako je i prije 1990-ih godina kao takav postojao u sklopu političke (Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka u Turskoj početkom 20. vijeka) i ekonomske migracije (posebno u zemlje Zapadne Evrope tokom 1960-ih i 1970-ih godina).

U većoj mjeri bosanska dijaspora postoji kao društveni fenomen ili zasebna društvena grupa tek od početka 1990-ih godina, kad su velike grupe stanovništva Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaka i dijelom bosanskih Hrvata i Srba) prognane iz matične zemlje od strane agresorskih vojski i paramilitarnih jedinica.

Migracijski ciljevi bosanske dijaspore bili su prvobitno zemlje u kojima su već postojale određene grupe bosanskih građana (Njemačka, Švicarska, Austrija), prijateljski naklonjene zemlje i zemlje sa posebnim historijskim vezama sa Bosnom (Turska, Italija, Mađarska, Češka), te tradicionalne emigrantske zemlje sjeverne Evrope (Norveška, Švedska, Danska, Holandija). Zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji dio stanovnika Bosne i Hercegovine odlučuje se tokom druge polovine 1990-ih godina da napusti zemlju u pravcu zemalja “Novog Svijeta”: Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda.

Sličan potez poduzima i dio bosanskih iseljenika u Njemačkoj, koji zbog nerješenog boravišnog statusa nije mogao ostati u zemlji, a svoju perspektivu ne viđa u povratku u domovinu. Grube procjene govore danas o oko 1,5 do 2 miliona Bosanaca u dijaspori, izvan matične zemlje Bosne i Hercegovine.

Januar 7, 2017

Posted In: Dijaspora

Leave a Comment

KRVAVI BIJELJINSKI BAJRAM (APRIL, 1992.)

Januar 7, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

PRAVA ISTINA: Zbog ovog je Armija BiH bila prinuđena zauzeti Kravicu 7.1.1993.

U bh javnosti šire se mnoge kontroverze, a koje su vezane za mjesto Kravica kod Bratunca koje je Armija BiH zauzela 7. januara 1993. godine.

Ovom prilikom mi ćemo iznijeti neke činjenice i potkrijepit ćemo ih video snimcima.

Suština svega je da priče srpske strane kako je napad na Kravicu bio sa željom da se počine ratni zločini ili da se izvrši odmazda, NIJE ISTINITA.

Jer od aprila 1992. godine bošnjačka mjesta u Podrinju su sistematski napadnuta i uništavana. Civili su ubijani, žene i djevojčice silovane, kulturno -historijska dobra uništena. Sve su ovo JNA i srpske paravojne formacije radile kako bi trajno Bošnjake uklonili iz Podrinja.

U svemu ovom Bošnjaci, slabo naoružani, uspjeli su napraviti malu slobodnu teritoriju oko Srebrenice. Međutim padom bošnjačkih sela u Vlaseničkoj, Zvorničkoj, Bratunačkoj, čak i Višegradskoj i Bijeljinskoj općini, na ovoj teritoriji se našlo oko 70000 stanovnika Bošnjaka.

Zima je došla… Radovan Karadžić je naredio srpskim snagama da zaustave bilo kakav dotok humanitarne pomoći, hrane, lijekova i drugih potrepština za civilno stanovništvo u ovoj regiji… Cilj ovog embarga bio je da se dokrajči bošnjačko stanovništvo u Podrinju.

Evo jedan video, koji je iz marta 1993., istina nakon pada Kravice, ali govori o stanju bošnjačkog naroda u Podrinju pod srpskom opsadom… Čućete svjedoke koji govore kako je dijete umrlo od gladi i mati ga stavila ispod transportera UN-a. Pogledajte video:

Ovakvo stanje kao na videu bilo je i početkom janura u srebreničkoj enklavi… djeca su gladovala, bolesnici bili bez lijekova… zima teška… Jedini izlaz je bio da se zauzme neko srpsko mjesto kako bi se došlo hrane.

Kravica se nalazila na granici sa slobodnom teritorijom koju je kontrolisala 28. divizija Armije BiH, i upravo iz Kravice su stalno izvođeni napadi  na bošnjačke civile…

Borci Armije BiH bilu su umorni od rata, bez hrane, opreme, i ozbiljnog naoružanja… mnogi od njih su pogubili najbliže članove porodice koji su brutalno ubijeni u vrijeme srpskih napada na bošnjačka mjesta…

Glad je bila ta koja je primorala gladne borce da krenu tražiti hranu svojoj djeci u Kravici i tako je 7. januara ujutro počeo napad jedinica 28. divizije Armije BiH na Kravicu koje je ubrzo i pala.

Pogledajte video srpske strane koji govori o padu Kravice. Na vama je da prepoznate istinu, šta i kako je bilo, i ko je kriv za stradanja u Podrinju:

izvor:armijabih.net

Januar 7, 2017

Posted In: Historija

Leave a Comment

Kada će Milo Đukanović odgovarati za ubistva Bošnjaka?

Crnom Gorom teče Zeta, a uskoro će i Neretva – kazao je 22. oktobra 1991. godine u Podgorici Milo Đukanović, tadašnji premijer Crne Gore, i odmah krenuo u mobilizaciju hiljade rezervista bivše JNA.
Objašnjavao je da se „rat ne dobija dezerterstvom nego mobilizacijom”. Uskoro je te svoje vojnike poslao u BiH, uglavnom na teritoriju Hercegovine.

Krvavi pohodi Danas, dvadeset godina kasnije, sve više se razotkriva uloga Mile Đukanovića, bivšeg predsjednika i premijera i bivšeg i sadašnjeg apsolutnog lidera Crne Gore.

Naravno, razotkriva se i uloga Momira Bulatovića, nekadašnjeg prvog Đukanovićevog saradnika, ortaka i pobratima, piše “San”.  Ovog puta ćemo ih dobiti i završiti zajednički život s njima, nadam se zauvijek” – hrabrio je svoje vojnike Đukanović dok su išli u krvave pohode u BiH i Hrvatsku, da ubijaju, siluju, pljačkaju sve one koji nisu Srbi.

I Đukanović i Bulatović već godinama pokušavaju da ispeglaju svoju ulogu u srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH i Hrvatsku, objašnjavajući da je „ponekad bilo i teških riječi, bila su takva vremena”.

Izvjesno je, međutim, da će račune morati da polože. Takve informacije „San” je dobio i iz svojih izvora u međunarodnoj zajednici. Osim toga, Đukanović je u svjetskim medijima okarakterisan kao šef međunarodne bande koja se godinama bavila krijumčarenjem cigareta ogromnih razmjera i na tome stekla bogatstvo.

U sudu u italijanskom Bariju u toku je suđenje grupi najbližih Đukanovićevih saradnika, prijatelja i kumova za krijumčarenje cigareta. Zbog imuniteta koji je imao kao predsjednik i premijer Crne Gore, on nije na optuženičkoj klupi, a najavljuje se da će uskoro biti izveden pred sudije.

Likvidacije u Foči u maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti, crnogorske vlasti kojima je komandovao Đukanović isporučile su Radovanu Karadžiću. I svi su odmah likvidirani. Ni do danas nisu otkriveni posmrtni ostaci nekih od tih žrtava.

Momir,Milo,Sloba,Senta 25.06.1993.

Viši sud u Podgorici nedavno je oslobodio devetoricu bivših visokih funkcionera crnogorske policije koji su bili optuženi za deportaciju izbjeglica iz BiH. Otkriveni su i novi detalji,  Aleksandar Zeković, najistaknutiji borac za ljudska prava u Crnoj Gori, otkrio je da su izbjeglice iz BiH koji su utočište našli u toj zemlji, i 1994., odlukom crnogorskih vlasti, autobusima deportovane ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, zatim prebacivane u zatvor u Foči i tu ubijeni!

Crnogorske vlasti su formirale sabirni centar za izbjeglice iz BiH u zgradi policije u Herceg Novom. Bošnjake su isporučivali na zahtjev Radovana Karadžića a pod izgovorom da idu u razmjenu.

Djukanovic_Bulatovic1991_big

Izbjeglice iz BiH srpske nacionalnosti Đukanovićeva vlast je prisilno mobilisala i slala u Karadžićevu vojsku. “Sada je definitivno jasno i postoje nepobitni dokazi da su za te zločine krivi tadašnji predsjednik i premijer Crne Gore Momir Bulatović i Milo Đukanović” – izjavio je za njemačke medije Koča Pavlović, poslanik Parlamenta Crne Gore.

Potpuno je nesporna njihova odgovornost i nadam se da ćemo brzo dočekati da se provede pošten i fer sudski postupak kojim će se konstatovati njihova krivica za ono što se dogodilo deportovanim Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine.

 

Izvor: sutra.ba

Januar 7, 2017

Posted In: Bošnjaci

Leave a Comment

DESET GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

Prvi genocid

nad muslimanima dogadja se u periodu od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava velika kolektivna tragedija bosnjacko-muslimanskog naroda, koja se dogadja tokom i poslije velikog beckog rata izmedju Turskog carstva i Austrije. Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo kao muslimani Spanije prije dva vijeka, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katolicku vjeru. Organizator ovog genocida bila je Katolicka crkva. Svi pomenuti krajevi bili su puni sa dosta spomenika islamske civilizacije: dzamija, bezistana, hanova, biblioteka, karavansaraja, tekija, turbeta i medresa svi su poruseni i unisteni. Za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porusena ni jedna crkva i katedrala, hriscani katolici uzivali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, krscani tih krajeva u ime njihove religije primjenjuju staro pagansko-firaunsko (faraonsko) pravilo: Cija drzava njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog. Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reci da su ratovali Turska i Austrija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci.

Drugi genocid

nad muslimanima dogadja se na prijelazu iz XVII u XVIII vijek, tacnije 1711. godine uoci Badnje veceri. Te noci izvrsena je takozvana “istraga poturica”, kada je hiljadu muslimana bilo pobijeno, a jedan mali dio izbjegoa je u Niksic u selo Tudjemile kod Bara. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je Crkva, ali ne katolicka vec pravoslavna. Svi ti motivi opjevani su u “Gorskom vijencu”.

Treci genocid

nad muslimanima dogadja se na prostoru Srbije izmedju 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog Srpskog ustanka. Kljucnu ulogu u trecem genocidu nad msulimanima odigrala je pravoslavna crkva, srpski istoricari, politicari i pjesnici poput Njegosa. Karadjordjevi ustanici 1804. godine napali su bosnjacko-muslimansko stanovnistvo Sjenice i ubili oko 5000 muslimana – masakrirali djecu, starce i zene.

Cetvrti genocid

nad muslimanima dogadja se u periodu izmedju 1830. i 1867. godine kao posljedica Hatiserifa iz 1830. kojim je Srbija stekla status vazalne autonomije unutar Osmanskog carstva, ali i mogucnost da iseli i protjera muslimane – Bosnjake iz Uzica, Cacka, Sapca, Sokola i Beograda. Sve pomenute muslimane – Bosnjake Porta naseljava u Bosnu – Bosanski Samac i Orasje.

Peti genocid

nad muslimanima uglavnom Albancima i Bosnjacima dogadja se na prostoru Srbije i Crne Gore izmedju 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora sticu potpunu nezavisnost, ali uveliko prosiruju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno prosirila niskim, pritskim, toplickim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Niksic, Grahovo, Bilece i Trebinje). Toplicki i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, danas ih uopste nema na tim prostorima. U razdoblju od 1862. do 1878., za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina dzamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Sapcu, Uzicu, Sokolu, Nisu, Pirotu, Prokuplju, Kursumljiji i Vranju i protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bosnjaka i muslimana Albanaca. Grad Niksic 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bosnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bosnjaka, jer su se niksicki muslimani pokrenuli na veliki muhadzirluk prema Turskoj, Sandzaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bosnajcima – muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Niksica sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se vise nikad ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.

Sesti genocid

nad muslimanima (1878 – 1910) Posljedica je austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U ovom periodu pokrenuo se veliki val muslimana – Bosnjaka prema Sandzaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, gdje je tada bila jos uvijek turska vlast.

Sedmi genocid

nad muslimanima Sandzaka i Crne Gore, kao i pokusaj nasilnog pokrstavanja muslimana u Plavu i Gusinju. Bilans zrtava onih koji nisu htjeli pokrstavanje odvedeni su u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je streljano 850. Za deset dana u Gusinju pokrstili su 12.500 Bosnjaka i Albanaca. Posljedica ovog genocida je Prvi i Drugi Balkanski rat (1912 – 1913).

Osmi genocid

nad muslimanima traje od Kraljevine SHS 1918. do 1941. zivot Bosnjaka muslimana i Albanaca muslimana u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost, muslimani Sandzaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova bili su izlozeni genocidu. Primjer, u selu Sahovicu, opcina Bijelo Polje, u Sandzaku 7. novembra 1924. na sami Kurban bajram, bez ikakvog povoda Crnogorci su ubili 2.500 muslimana Bosnjaka. Prema sjecanjima nekih prezivjelih Bosnjaka culi su kako jedan Crnogorac kad je ugledao jednog starog muslimana koji kolje kurban reko je drugu pored sebe: “Vidji ona Turcina sto kolje brava, bice nas brav.” I neduzna starca objese i oderu ga ziva i izvade njegovo srce i bace ga psu da pojede, pas pomirise i nehtjede srce pojesti, a taj koljac rece: “Ni pas nece tursko srce!” Sve je jasno nema komentara. Ovo hajvani ne rade sta su ovi uradili na hiljade Bosnjake u Hercegovini i Crnoj Gori i Albanaca na Kosovu po narudzbi i planu je ubijeno, da za to niko nije odgovarao. Sve je to imalo za cilj etnicko ciscenje i izmjena etnicke karte i iseljavnaja za Tursku. Tokom 1925. godine 50 000 Bosnjaka iselilo se iz nekoliko sandzackih gradova za Tursku.

Deveti genocid

nad muslimanima traje od 1941. – 1945 Drugi svejetski rat odnio je 103 000 zivota musliamnske populacije. Najvise muslimana nastradalo je od cetnickog, komsijskog noza, sto ih je stigao na kucnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih deset genocida muslimani se nikako nisu oruzjem surpostavili svojim koljacima i zlikovcima.

Deseti genocid

nad muslimanima je najveci i najsuroviji u Bosni i Hercegovini. Poceo je aprila 1992. godine i trajao do 1995. godine. Ovaj rat dugo se pripremao, a odvijao se naocigled cijelog svijeta. Protiv jednog malog bosnjackog muslimanskog naroda u Evropi ucestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska da ga u potpunosti uniste. Po prvi put bosnjacki muslimanski narod u srcu Balkana organizuje svoju vojsku, policiju i drzavu da se suprostavi najmodernijim, armijama Evrope i svijeta i da se odbrani i opstane u srcu Evrope. Ovaj rat 1992-1995 god. progutao je 250 000 muslimana. Istu sudbinu i strasan genocid i egzodus od srpske cetnicke armije dozivio je albanski – muslimanski narod tokom 1998/99.

Prof. Rizah GRUDA

Januar 7, 2017

Posted In: Bošnjaci

Leave a Comment